Topografija dijaloga nije romantična komedija utopijskih zagrljaja dviju potpunih različitosti. Naprotiv — ona razotkriva pukotine.
Govori o tržištu umjetnosti koje u Bosni i Hercegovini gotovo da i ne postoji, jer kolekcionarstvo, ako nije privatna kompenzacija za nostalgiju, ostaje privilegija jednog sloja koji nikada zapravo nije bio zainteresovan za umjetnost. U Tokiju, nasuprot tome, kolekcionarstvo je sofisticiran ritual, često podređen zakonima mode i konceptualne estetike, dok galerijska scena funkcioniše kao sinkronizovan mehanizam — usmjeren ka održivosti, ali i kontroli narativa.
Dok bosanskohercegovački umjetnik često preuzima ulogu kustosa, tehničara i pregovarača sa stvarnošću, tokijski umjetnik može računati na sistem podrške. Dok ovo pišem, pomislim: živjela naša sirotinjska sloboda. Ali koliko još dugo?
Izložba Topografija dijaloga nije zbir identiteta, niti katalog razlika. Ona je pokušaj da se u vremenu globalizovanog disbalansa — gdje se kulturne politike sve češće svode na instrumente soft power-a — upitamo: šta zaista znači razmjena? Ko profitira od dijaloga? I gdje se, između birokratizovanih institucija i umornih nezavisnih scena, zapravo dešava umjetnost?
U Bosni i Hercegovini umjetnik rijetko postaje profesionalac u punom smislu te riječi — ne zato što mu nedostaje znanja, hrabrosti ili kapaciteta, već zato što sistem nikada nije ni bio zamišljen da ga prepozna, a kamoli podrži. Umjetnik postaje sve: logističar, portparol, finansijski strateg, tehničar, medijski radnik, i povremeno — ako ostane snage — i stvaralac.
U zemlji gdje kulturne institucije funkcionišu kao produžeci političke samovolje, a savremena umjetnost je tek povremeni incident u javnom diskursu, umjetnik je primoran da neprekidno izmišlja samog sebe. Svaka izložba postaje čin otpora, svaka saradnja — gerilski poduhvat, a svaki pokušaj strukturalnog rada — opasan blud s nevidljivom birokratijom.
Nije riječ o nedostatku entuzijazma. Naprotiv — previše ga je, i upravo zato sagorijeva. Mladi umjetnici postaju umorni prije nego što dobiju priliku da postanu naivni. Umjetničke akademije, umjesto da njeguju autonomno mišljenje, često funkcionišu kao socijalni mehanizmi za odgađanje stvarnosti.
Kolekcionari su rijetkost, a kada i postoje, rijetko razumiju da kupovina rada nije čin milosrđa, nego oblik političkog djelovanja. U međuvremenu, tržište — ako ga uopšte možemo tako nazvati — oslanja se na povremene grantove, međusobne usluge i kult ličnosti koji hrani mikroelite.
Ovdje, u toj međuzoni, srest će se umjetnici iz Tokija i Banjaluke — ne da bi jedni druge razumjeli, već da bi zajedno otvorili prostor za pogrešno čitanje, za grešku, za ono što izmiče sistematizaciji i definiciji. Jer upravo u toj grešci možda i nastaje ono što zovemo savremena umjetnost.
Bosna i Hercegovina pati od previše prećutkivanja. Umjetnički rad ovdje ne opstaje u okviru sistema podrške, već u stanju stalne improvizacije — u ilegali smisla. Kultura je ovdje protokol, a ne proces. Proizvod za izvoz zen-medidativne slike o pozitivnosti. Ironično, ta slika često dolazi bez stvarne infrastrukture, bez podrške produkciji, bez sistema rezidencija, otkupa, kustoskih mreža ili profesionalnog razvoja.
Šta ostaje? Stiropor-umjetnost.
Institucije se bave samoodrživošću, ne umjetnošću. Umjetnički savjeti postaju konzervatorski krugovi. Mladi umjetnici ostaju “mladi” po deset godina. Ministarstva su taoci dnevne politike, a nezavisna scena neprestano žonglira između entuzijazma i izgaranja.
Obrazovni sistem proizvodi diplomce, a ne mislioce. Studenti rijetko putuju, rijetko izlažu, rijetko čitaju — ali zato često čekaju. Čekaju konkurs, poziv, grant, odobrenje, saglasnost.
Umjetnost ovdje nije prostor slobode — ona je prostor neprekidnog testiranja granica dozvoljenog. Nije joj mjesto u protokolima, niti među podanicima estetske korektnosti. Njeno pravo mjesto je na ivici. Uznemirena, nepoželjna i bolno tačna.
