Dok sam tog junskog jutra prije tri godine sjedila u redakciji i uz prvu kafu prelistavala portale i stranice dnevnih novina iz regiona tražeći zanimljivosti-teme, iščitavajući dnevne vijesti naišla sam na zanimljivu vijest. Pisalo je: U Banjaluci otvorena Galerija „Vagon“ performansom „Nekad me zovu Ribom“ umjetnice Isidore Branković.
Da, pisalo je performans „Nekad me zovu ribom“ u ulici Branka Ćopića 13, lamela I . Aaa to je Borik, pomislila sam, kod Vespe. Počela sam da istražujem o čemu se radi i tako sam došla do kontakta. Uz performans bila je otvorena i njena izloba „Plač epizodista“. Nije mi dugo trebalo, sa Veljom kolegom fotografom došla sam pred „Vagon“ gdje nas je dočekala mlada umjetnica Isidora ispričavši nam o snovima, o nastanku galerije, ideji i samom performansu. Odisala je pokretačkom energijom. Sve mi je to zvučalo jako zanimljivo, jer eto nešto sasvim novo u našem gradu, nešto što će otvoriti vrata mladim umjetnicima, što će pokrenuti priču o alternativnoj sceni, pokrenuti priču o ideji da umjetnici žive od svoje umjetnosti. Ostavila je Isidora tada jak utisak i na mene i na kolegu. Prokomentarisali smo da je dobra priča, napisala sam tekst i on je objavljen 24. juna 2022. u najstarijem dnevnom listu u BiH.
Tako je počela priča sa „Vagonom“. Prateći dešavanja vidjela sma najavu za narednu izložbu koja se desila početkom jula te godine, a bila je to izložba „Živjela cuga“ umjetnice Danije Mihić. Veljo i ja, opet smo se našli u prostoru „Vagona“ i uz prijatan razgovor sa Danijelom i Isidorom, uz kafu popričali o ovoj izložbi.
Nisam tada mogla ni pomisliti da ću pisati ovaj tekst koji će osvanuti na stranici galerije. Nisam mogla zamsliti ništa slično u tom trenutku, kao ni to da ćemo ubrzo Isidora i ja putovati povodom njenih gostovanja preko Srbije do Slovenije. Nisam pomišljala ali smo od tog juna 2022. ja sa rokovnikom i diktafonom, Veljo sa fotoaparatom bili redovni gosti u galeriji.
Tog jula 2022. uslijedili su „Dani performansa“ u galeriji koji su objedinili četiri performansa. Bili su to performans „Samo se spremam“ Galine Mitrović, „Malo zeleniša“ Nikole Tomića, „Kartica iszče 05/24 mov“, te „Vidiš li se između usana“ Isidore Branković. Sve to je bilo nešto sasvim novo na našoj kulturnoj sceni, sasvim zanimljivo, intrigantno, provokativno. Bljesnula je samo jedan vagon, razdrmao grad kao zemljotres. Ali to je bio smao jedan vagon koji je zauzimao mjesto na prugi koja je prilično dugačka. Nisam tada mogla ni zamisliti da ću taj vagon ući i ja. Slušajući Isidoru i umjetnike dok pričaju o performansu, nisam mogla zamisliti da ću se tri godine kasnije i ja naći u jednom. Nisam znala da ću sjesti u vagon. To stvarno nisam mogla zamisliti. Međutim, galerija je nekako sasvim tiho postala dio svih nas koji smo se oko nje kretali. Postalo je zanimljvo iščekivanje svakog narednog događaja u „Vagonu“, novi inspirativan razgovor s nekim od tih mladih ljudi željnih prilika. Drugačijih, željnih stvaranja. Svaki susret sa Isidorom budio je pokretačku energiju, onu koja može da pomjeri stijene. E tako je galerija postala dio svih nas, dio pruge. Tako ušuškana u ulici Branka Ćopića, u lameli I, pored ruskog hrama u izgradnji postala je mjesto okupljanja svih nas. Iako je Isidora imala bojazan od komšije koji je želio da uz „Vagon“ otvori kafić „Ruski voz“ nije taj ruski voz omeo našu prugu. 
Čekajući tako novo dešavanje ipratila sam i postavku „F603, možda, kanske, maybe“ Irme Beširević, a zatim i „Mamasitu“ Tajane Dedić Starović. Objavili smo sve to u tradicionalnom „Glasu“. Mnogima je bilo čudno, ali nije bilo mnogo komentara. Samo čuđenja. Doduše znali smo zamijeniti fotografije koje su bile previše otvorene onima koje su prihvatljivije. Ali išlo je to. Pisanje je bilo pravo zadovoljstvo. Nešto se konačno dešavalo. Potom je uslijedila izložba „Simulacija lakoće“ Ognjena Miloševića, a potom i performans „Tu spas za sve nas“ Isidore Branković. U međuvremenu u galeriji su trajali i razgovori umjetnice Isidore Branković i kustoskinje Jovane Trifuljesko upravo o ovom zanimljivom odnosu kustoskinja-umjetnica. Prvu godinu rada zatvorila je izložba „Na nišanu“ Nikole Tomića.
Naredne godine, 2023. galerija je vrata otvorila u martu i to ARTIST TALK razgovorima na kojima su govorili profesorica Borjana Mrđa, umjetnici Irma Beširević, Ognjen Milošević, Tajana Dedić Starović, Aleksandra Kuzmanović, Nikola Tomić, Milena Ivić, kustoskinja Isidora Bnjac. Govorilo se o poziciji mladog umjetnika, o poteškoćama sa kojima se susreće, o slikarstvu na savremenoj sceni, o važnosti fotografije kao medija, o položaju umjetnika u Švedskoj, važnostima promocije umjetničkih djela, ali i o kolekcionarskoj svijesti, te izazovima sa kojima se susreću kustosi.
Otvarajući tako, korak po korak, priču o važnim temama došao je red i na priču o izlasku iz zone sigurnosti. Pročitala sam najavu za izložbu, pisalo je: 12.05. u 19 časova u „Vagonu“ počinje istinita priča o otkriću Sonje Savić. Pa naravno da sam jedva dočekala da odem tamo i razgovaram sa Sonjom. Bila je to izložba „Istinita priča o otkriću“ kroz koju je umjetnica progovorila o psihoterapiji na jedinstven način.
Počeo je jun, tema za pisanje u dnevnim novinama ponestaje. Listam društvene mreže, tražim dešavanja, kad ono piše: Ekskluzivno iznenađenje dolazi direktno iz jedne od najpoznatijih umjetničkih porodica, porodice Željka Mitrovića. Naravno to iznenađenje se dešava u “Vagonu“. Ja oduševljena zovem Isidoru da zakaže razgovor sa umjetnicom Galinom Mitrović da napravimo tekst o „Izložbi ćerke Željka Mitrovića“. Isidora jedva dočeka, spaja me, redove se ispisuju. Čitaju lektorke „Glasa“, komentarišu zanimljivo, ćerka Željka Mitrovića. Dobra fora i tako…
Nakon toga, tu 2023. obilježile su izložbe „Ringe ringe raja“ Dajane Ćuk, te „Make Bosnia sexy Again“ Maje Simišić. E pa Mis Dijaspore stigla je iz Holandije u Banjaluku, a prije toga prošla je kroz Drvar. Maja sjajna, puna ideja, pršti od energije. E sad se više kolege u redakciji ne sputavaju od komentara. Kažu: „Kakva je ono strana sa ženom u čizmama u haljini, vilama u ruci kraj plasta sijena“, pitaju se pojedini kako to izlazi u dnevnim novinama, dok drugi mrmljajući komentarišu“ „Šta je ono opet na kulturi, uvijek neke teme Bože ti sačuvaj“… Vidim tekstovi se čitaju, komentara ne izostaje, priča se priča… Ništa čudno, „Vagon“ je u pitanju, stranica kulture u novinama, ništa posebno, ništa ozbiljno….
Onda je Isidora u septembru 2023. otvorila svoju izložbu „Gušterov rep“ pitajući se šta li jedan gušter misli o svim bitnim pitanjima identita koji nosimo i koji smo spremni da odbacimo prihvativši neki drugi.
Do kraja 2023. otvorene su i postavke „Aljeks II“ Alekse Jovanovića, „Žena kose boje moka kafe“ Aleksandra Rakezića, obojice iz Beograda. Godina je zatvorena izložbom „Lice“ Denisa Haračića iz Sarajeva.
Kraj je decmbra, galerija radi uprkos svemu, zatvaramo 2023. Sjedimo Isidora i ja u „Vespi“ ističe ona važnost kolekcionarske svijesti, svijesti da umjetnici treba da žive od svoje umjetnosti, da treba ka tome da idemo, da se budimo i kaže mi ključnu rečenicu: „Umjetnici su nam potrebni kao i pravnici“. Nastavlja da razlaže, a ja razmišljam bravo Isidora evo naslova. Tako je i bilo, to je bio naslov, a osvanuo je i na naslovnici „Glasa“ 04. 12. 2023.
Nova sezona u galeriji, u martu 2024. počela je izložbom „Studije izvodljivosti“ Nikole Kekrovića. Bila je to sjajna izložba, odlična za početak. Potom je umjetnica Katarina Aćimović predstavila „Ribu“, da bi maj obilježila izložba „Zloupotreba službenog položaja“ Aleksandra Miloševića. E ovo je bila senzacija. Pored galerije nije bilo kafića „Ruski voz“ i nadamo se da ga neće biti, ali kad sam došla na otvaranje ove izložbe, simbolično 9. maja lamela I prštala od krajiške muzike a postavka se pozabavila ozbiljnim pitanjima opstanka i rada.
Tokom juna otvorena je izložba „Vrela“ Marijane Đaković, „Seks i politika“ u saradnji sa DKC Incel, „Land of Mine“ Irene Pejčić. Tokom oktobra umjetnik Mathieu Hendrickx izveo je svoj performans. Kraj godine obilježile su izložbe „Neugenika“ Andreje Kargačin gostovanje izčožbe „Porodična fotografija“ umjetnika „Vagona“ u galeriji „Štab“ u Beogradu, te izložba „Almost every night“ umjetnice Sofije Pavković iz Beograda.
Međutim, kraj 2024. bio je za mene veoma poseban. Zajedno sa Isidorom, Vanjom Gajić, Unom Filipovć i Anđelom Rakočević izvela sam performans „Prizivanje svjetlosti“ u „Vagonu“. Bilo je to pravo prizivanje svjetlosti, jedno potpuno neobično, drugačije, posebno iskustvo. Pravo pročišćenje, iako su nas mnogi nazvali sektom. Kružo je bio šokiran, a mi pročišćene. Predivno. Zvanično prošla godina u galeriji zatvorena je izložbom „Plava harmonija“ umjetnice Edine Kožljak.
„Vagon“ priziva svjetlost, šokira, priča priče, spaja ljude, spaja nespojivo. A to je samo jedan vagon.
