Iskustvo sa “Vagonom” je prelepo. Oduševljena sam načinom na koji Isidora vodi galeriju, programom, umetnicima koji u njoj rade i koji su pomogli da izložba izgleda tako kako sam zamislila. Ova izložba je takođe početak saradnje galerije Vagon sa Šok Zadrugom čija sam članica i tome se posebno radujem, i nadam se da ćemo uskoro moći da uzvratimo gostoprimstvo Isidori, Katarini ili nekome od sjajnih umetnika koji su deo Vagona.
Ovim riječima razgovor za naš blog počela je umjetnica Andreja Kargačin iz Novog Sada čija je izložba „Neugenika“ tokom oktobra protekle godine bila otvorena u galeriji Vagon. Razgovarale smo o tijelu. O kontroli nad vlastitim tijelom. O shvatanjima i planovima. Andreja je i spisateljica, koreografkinja, rediteljka i vizuelna umjetnica. Ovim razgovorom predstavljamo vam ovu mladu, talentovanu ženu.
I: Izložba koju si predstavila publici nosila je naziv „Neugenika“. Ako znamo da je eugenika skup vjerovanja koja imaju cilj da poboljšaju genetski kvalitet ljudi isključivanjem grupa za koje se smatra da su inferiorne, da li je tvoja „Neugenika“ zapravo kritički komentar na eugeniku kao ideju o kontroli ljudskog postojanja i reprodukcije ?
A: Postoji takozvana „liberalna eugenika“ koja se bavi genetskim inžinjeringom i pokušava da se distancira od eugeničkih praksi dvadesetog veka (nacistička eugenka), naglašavajući da nema rasnu niti neku na drugi način diskriminatornu nameru. Kritičari liberalne eugenike slažu se u tome da je razvrstavanje genetski naslednih osobina na pozitivne i negativne po bilo kom kriterijumu samo po sebi problematično, i ako nešto mora da ima fusnotu da bi se distanciralo od nacizma svakako ne govori sebi u prilog. Meni se čini da je, kao i većina stvari koje sebe opisuju kao liberalne, liberalna eugenika diskriminiše zbog toga što je dostpna samo bogatim i privilegovanim individuama. U tom smislu „Neugenika“ je kritika eugenike, i klasične i liberalne, ali je i ambivalentna zato što prihvata činjenicu da evolucija nije završena sa ljudima.
I: Bila si balerina. Znamo da su balerine mnogo opsjednute tijelom i svim onim što tijelo može da uradi. Znamo i da njihovo tijelo baš zbog toga mnogo strada. Kako si se osjećala tada sa svojim tijelom ?
A: Meni se kod baleta najviše dopao taj dril, što uopšte nije njegova poenta. Za mene je balet bio sinonim za kontrolu. To nije svačiji doživljaj, ali balet jeste jedna zla imperijalistička dvorska umetnost koja je služila da ilustruje kako je kralj iznad običnih smrtnika, kako je savršen i nadljudski, tako da je moj osećaj uvek bio ispravan, na neki način.
I: Da li je upravo balet i taj odnos prema vlastitiom tijelu uticao na tvoje promišljanje o tijelu generalno i kako danas vidiš sebe i svoje tijelo u odnosu na taj nekada period ?
A: Uvek kao instrument.
I: Šta znači imati kontrolu nad vlasititim tijelom? Imamo li je zapravo? Jesmo li mi uopšte svjesni danas svog tijela i kako načinom života utičemo na svoje tijelo? Shvatamo li tijelo olako?
A: Rad sa otpadnim materijalima tela, za „Neugeniku“, je krenuo baš od tog pitanja: šta ja posedujem, u materijalnom smislu, šta ne pripada nikome drugom i ne moram da ga pozajmljujem ili kupujem. Tako sam došla do zaključka da su ti otpadni materijali jedino što ja posedujem, jer radni narod ne poseduje svoje telo. Mislim da o tome ne razmišljamo mnogo i da nam to nije baš jasno.
I: Živimo u svijetu kada se estetske korekcije na tijelu izaženije više nego ikada. Društvene mreže su donijele mnogo dobrog ali su donijele i lošeg u smislu nametanja pravila ljepote i spoljašnjeg izgleda. Kako posmatraš tu društvenu sliku koja propisuje norme o savršenim proporcijama lica i tijela? Kako se osloboditi tih uticaja?
A: Generalno smo opsednuti individualnošću i idejom da ličnost može (i mora) da se kupi. Meni je baš strašno koliko daleko ide ta zaokupljenost ne samo fizičkim izgledom nego i zaokupljenost samim sobom. Mislim da nas to sprečava da živimo u bilo kakvoj vrsti zajednice.
I: Možemo li mi danas biti slobodni u svom tijelu? Uživati u njemu ?
A: Sigurno da možemo ali mislim da ja ne mogu niti da sam za to zaiteresovana.
I: Ti si i rediteljka, koreografkinja, vizuelna umjetnica i spisateljica što je veoma zanimljivo. Na koji način spajaš ove različite forme umjetnosti u stvaranju performansa i predstava?
A: Smartam da je jedino što zaista odvaja umetničke discipline tržište. Tržište vizuelnih umetnosti je dugačije od tržišta izvođačkih umetnosti i tako dalje. To nisu umetničke i suštinske razlike. Ja ne odvajam svoju umetničku praksu u različite kanale. Trudim se da se igram sa očekivanjima različitih tržišta. A što se tiče stvaralačkog procesa tudim se da prilagođavam formu ideji i sadržaju i da se ne ograničavam drugim stvarima.
I: Prošle godine dobila si priznanje Iskre kulture, na čemu ti čestitam. Smatraš li da je društvo u kojem živimo spremno da prihvati nove iskre na nebu kulture?
A: To priznanje mi mnogo znači jer sam ja na neki način neoavangardna umetnica i takvi umetnici retko dobijaju velika priznanja na počecima karijere. Mislim da naše nove generacije imaju gomilu hrabrih i neobičnih umetnika i da će društvo morati da bude spremno, htelo, ne htelo.
I: Pišeš li ? Čitaš li? Šta je ono što zaokuplja tvoju pažnju, koje te teme zanimaju ovih dana?
A: Pored stvari koje čitam zbog projekata čitam Patrijarhovu jesen i pripremam se za pad kriminalnog narko kartela koji vode Andrej Vučić i njegov nesrećni brat. Pored toga, trenutne opsesije i teme mojih budućih radova su birokratska trauma, odnos Narodne republike Kine i Srbije i veštačka inteligencija.
I: Da li je u planu nešto novo?
A: Trenutno, osim što izvršavamo svoje građanske dužnosti, radujemo se novoj predstavi u BITEFu, premijeri u Subotici, zajedničkim novim projektima Šok Zadruge, i novim vizuelnim radovima koji su drugačiji od svega što sam do sada radila.
