Božanstva čiji hram je nevidljiv, a vjernici neprestano obavljaju rituale bez saznanja o njegovom stvarnom prisustvu. Taj Bog nema ikonu i manifestaciju. Dobro, možda manifestaciju. Njegova egzistencija je postavljena na vjeri. Nesumnjivu potrebu da se vjeruje u njegovu moć. Zvuči kao fenomen poznat kao umjetnički uspjeh?! Nije transcendencija postignuća, već imanentnost sistema koji egzistira samo kroz svoje rituale. U tom smislu, vjera u uspjeh postaje epistemološki akt, koji je kao takav, neodvojiv od neznanja koje ona podrazumijeva. Neznanje koje nije greška, već uslov opstanka u polju umjetnosti. Jer, da bi se opstalo, neophodno je vjerovati u sistem čiji kriterijumi ostaju zatvoreni, nedokučivi, gotovo mitski. Dok sumnja neprestano ključa, ona opstaje u egzilu svijesti, kao složen i neophodan paradoks. Rituali koji okružuju auru poznatu kao umjetnički uspjeh — od selekcije, preko evaluacije, do priznanja — nisu samo formalni akti već performativni obredi kojima se reafirmiše pozicija vjernika u hijerarhiji svetosti. Umjetnica, pozivanjem posmatrača da bace čini, izlaže unutrašnju strukturu vjerovanja koja održava sistem. To je dijagnoza kolektivne religioznosti umjetničkog polja. Nada, u ovom kontekstu, ne biva optimistički impuls već fundamentalni ontološki uslov. Ona nije svjetlost na kraju tunela, već stanje bivstvovanja koje zadržava trajanje rituala. Ona je kao vjera, čije prisustvo se nikada ne potvrđuje, ali čije odsustvo je nezamislivo. U tom smislu, nada je neprekidna performansa vjerovanja i odbijanja da se vjeruje u odsustvo.
A ne. Idemo opet.
U savremenom umjetničkom polju, gdje uspjeh ostaje neuhvatljivo božanstvo, performans Patience is Key Zorane Stevanović uzima na sebe zadatak da razotkrije ritualnu praksu vjere. Svi vjeruju, ali rijetko ko ga je pronašao. Uspjeh se ne manifestuje kao direktna emanacija umjetničkog talenta ili djela, već kao svetost čiju snagu drži kolektivna posvećenost. Vjeri. Snažnoj, hrabroj i tihoj! Samo u svoja četiri zida. I molim se za još zidova među koje mogu da sjednem. U tom svjetlu, čekanje nije pasivnost, već aktivni liturgijski čin. Strpljenje postaje sveta praksa, hodočašće u neizvjesnost, gdje svaki ritualni pokret, svaka gesta, nisu magijski trikovi već performansi predanosti. Vjera u ono što se ne može dokazati.
Patience is Key priziva pažnju na složenost odnosa između subjekta i božanstva uspjeha. Umjetnica poziva na svjesnu participaciju u ceremoniji gdje je prisustvo značajnije od ishoda. Učesnici performansa čarobnim štapićima ulaze u svijet rituala vjerovanja, postajući metaforički akteri nevidljivih sila koje određuju umjetničku sudbinu. Galeriste, profesora, kustosa, grantova, kritike, algoritama, institucije. Ta kolektivna molitva nije samo poziv na podršku, već dijagnoza sistema koji opstaje isključivo kroz zajedničku vjeru.
Paradoks vjere u uspjeh je u tome što ona funkcioniše kao autoimuni mehanizam. Sistem koji traži vjeru često je i sam imun na sumnju. Božanstvo čije pravo lice ostaje nepoznato, a njegova moć nije data kao dar, već kao uslov opstanka. Umjetnik koji učestvuje u ovom ritualu nije ni žrtva ni prorok, već sveštenik koji, uprkos spoznaji o nepostojanju sigurnog odgovora, uporno održava svetost vjere kroz ponavljanje obreda.
Performans tako postaje dijagnostički instrument – egzorcizam da uspjeh može biti rezultat individualnog rada ili istine umjetničkog djela. On otkriva duboko usidreni dogmatizam u savremenoj umjetnosti, gdje se nada i vjera stapaju u jedinstvenu egzistencijalnu paradigmu. Vjera u neizvjesno ostaje jedina stvarnost.
U ovom kontekstu, Patience is Key dekonstruše cjelokupni sistem vrijednosti i moći unutar kojeg umjetnost djeluje. Performans pokazuje kako se vjera u uspjeh performira, kako se ona institucionalizuje i konačno kako postaje sredstvo komodifikacije i kontrole.
Na kraju, ova molitva nije poziv za pomoć, već radikalna refleksija o položaju umjetnika u svijetu gdje je svaki čin vjere i nade takođe čin političke subverzije. Strpljenje je dinamička praksa preživljavanja. Strpljen — spašen, mili moji.
