U radu Self-Portrait and Other Ruins, umjetnica Ghazal Ramzani upisuje svoje tijelo u genealoški kontinuitet ženskog pamćenja, tretirajući ga kao živu arhitekturu — prostor u kojem se talože traume egzila, gubitka i transgeneracijskog otpora. Ovaj film funkcioniše kao vizuelno-poetski, koreografirani esej, gdje ples nije puka ekspresija, već epistemološki mehanizam — oblik saznanja koji djeluje mimo jezika.
Povratak u matični dom, kuću djetinjstva, pokreće gubitak temelja: smrt bake, figure domovine, zemlje. Ulazak u te ruinirane topografije sjećanja nije povratak nostalgiji, već arheološki čin. Dom postaje emocionalni temelj, koji često, u pokretu, zaboravljamo osjetiti. Ponovo i ponovo.
U Self-Portrait and Other Ruins subjekt koji se kreće kroz hodnike porodične kuće nije samo identitetski entitet, već nosilac neizgovorenih i potisnutih istorija. Ovdje arhiva nije zbirka objekata, već vibracija pokreta, porozna granica između ličnog i kolektivnog. Koreografijom Ramzani destabilizuje linearno poimanje vremena: prošlost nije iza nas, već pod kožom. Njeno tijelo postaje mjesto uprizorenja nelocirane prošlosti, doma društvenih duhova koji opsjedaju sadašnjost.
Plesačica zatvorenih očiju ne izvodi sjećanje — ona ga obitava. U tom prostoru pokret postaje čin opsjednutosti, ali i emancipacije. Jer upravo tamo gdje jezici države, patrijarhata i hegemonije zataje, tijelo progovara. Kao arhiv. Kao afekt. Kao aforizam.
Rad Ghazal Ramzani nudi kritiku reprezentacije. Ona odbija spektakularnost bola i estetizaciju traume. Uspostavlja kinetičku politiku memorije — način da se prošlost ne prikazuje, već tijelom reinscenira. Njena umjetnost je feministička intervencija u kojoj se genealogija ženskog radničkog iskustva ne piše naracijom, već ritmom, pauzom, tišinom i kontaktom s tlom.
U duhu dekonstrukcije postkolonijalnih i egzilnih narativa, Autoportret i druge ruševine otvara prostor za razmišljanje o sjećanju ne kao arhivu podataka, već kao fragmentarnom tijelu — tijelu koje je razlomljeno istorijom. Taj ples se ne događa unutar zatvorenog koreografskog sistema, već u liminalnim zonama. Publika ulaskom u prostor ulazi u jedan jedinstveni svijet misli, sjećanja i identiteta koji je istovremeno povlači, raščlanjuje i razvlači.
Postoji u tom djelu neko čudno dostojanstvo. Teška poetika. Ponovno rađanje.
Ne teži cjelovitosti, već tački loma.
Zato — ćuti i pleši.
