Rad „Spasilac / Lifeguard“ predstavlja kompleksan dijalog između ličnog iskustva i društvenih struktura moći, kontrole i nasilja. Nastao kao umjetnički odgovor na traumatične događaje i propitivanje uloge spasioca, ovaj video-rad ne samo da tematizuje unutrašnje konflikte i previranja, već i dekonstruiše mitove o pomoći i autoritetu. Kroz ironiju i sarkazam, Ivana Ružić postavlja pitanje o granicama iskrenosti, lažnog altruizma i mehanizmima manipulacije, otvarajući prostor za kritičku refleksiju o dinamici žrtve i počinioca u savremenom društvu.
Q: Možeš li nam opisati kako je nastao rad „Spasilac / Lifeguard“ i koji je bio prvi impuls za njegovo kreiranje?
Rad “Spasilac” nastaje prilikom povratka iz SAD-a, proces stvaranja je trajao tokom cijele završne godine. Spasilac nastaje kroz težnju mene same da se “očistim” i “liječim” od negativnih iskustava proživljenih u Americi. Umjesto da rješavam probleme i posljedice putem psihoterapije ili zakona, odlučila sam se da uzmem stvar u svoje ruke i izborim se sa problemom uz pomoć svoje umjetnosti. Svoje probleme sam uvijek rješavala kroz konstantu priču o njima, te sam kroz koncept “Spasilac”, ispričala još jednu priču. Prvobitni impuls se probudio tokom boravka u Americi kada sam iskusila posljedice svog buntovništva, ilitiga kad sam dobila otkaz sa posla lifeguard-a. Taj impuls se povećao nakon proživljenog nasilja od strane partnera, a po povratku kući je tako reći “buknuo”. To me je prvobitno navelo da uradim jedan ironičan instagram reel na temu Work and Travel iskustva, koje bi po svim prilikama trebalo da bude bajno (naravno laž društvenih mreža). Nakon toga je počeo rad na sveukupnom konceptu. Sam video-rad “Spasilac” je nastao iz želje da kroz metaforu objasnim svoje unutrašnje stanje i brige koje su me morile povodom svega što sam proživjela.
Q: Šta te je inspirisalo da uzmeš upravo figuru spasioca kao centralni simbol?
Inspirisala me je sama riječ “lifeguard”, koja u bukvalnom prevodu znači -čuvar života-. Igrom slučaja ja sam upoznala svog čuvara života, a istovremeno sam i ja bila jedan. Kad sam izgubila svoju ulogu čuvara života, apsolutno sam prepuštena svom čuvaru. Ubrzo se ispostavilo da je to lažni čuvar života. Šta bi drugo mogao biti čuvar života nego spasilac. Lažni spasilac koji koristi ulogu kao pokriće za nasilje, nadmoć i kontrolu. Tako je i figura spasioca dobila glavnu ulogu u mom konceptu, te je provučena kroz ironiju i sarkazam.
IDENTITET I ULOGA
Q: U tekstu navodiš: „Ja sam ja, istovremeno sam i guard (tuba)“. Ko si ti u ovom radu – spasilac, utopljenik, čuvar, posmatrač?
U ovom radu ja sam sve. Istovremeno sam i spasilac i utopljenik i čuvar i posmatrač. Ja sam simbol svega što se može desiti u situacijama kada je nekom potreban spas. Mogla bih biti samo posmatrač koji bira da posmatra i ne učini ništa, mogla bih biti utopljenik koji se davi i zgrabiće prvu ruku spasa, kakva god da je ta ruka, a mogu da budem i čuvar tj. spasilac. Najviše se identifikujem sa spasiocem, jer na kraju dana sama sam sebi bila najpotrebnija i od koristi. Tuba (crveni predmet) je s druge strane “lažni čuvar” i lažna ruka spasa, ona poprima muški identitet. Predstavlja nam se kao zaštitnik i sve ono što bi muški identitet trebao da bude, ali ovdje je prevagnula nasilnička strana. Ovaj predmet bukvalno, ali i metaforički smeta i vuče na dno.
Q: Kako vidiš razliku između spasioca kao funkcije i spasioca kao unutrašnje figure?
Spasioc kao funkcija je najbanalniji oblik te riječi, a kad pričamo o unutrašnjoj figuri prebacujemo ga u oblik riječi- spasiLac. Spasioc na bazenu nam dođe kao neki simbol, površan simbol, ili čak meme. Spasilac već ima dublje značenje i stvarno grebe ispod površine vode, koju faktički spasioc i čuva. Spasilac se pojavljuje kad smo na dnu, stvarnom dnu a ne na površini bazena, dubokog metar i po. Spasilac kao unutrašnja figura stvarno jeste u dubini svakog čovjeka, dok se spasioc nalazi tu negdje na površini. Spasioc je često prividni spas i zapravo funkcija koja postoji zarad neke veće koristi. Spasioc kao funkcija uvijek dolazi po neki vid naplate, dok je spasilac ono iskreno i stvarno. Spasioc je tu zbog sebe, svog ugleda, plate, više pozicije ili osjećaja moći. Spasilac ne traži ništa zauzvrat. Spasioc se vrlo vješto zna predstaviti kao spasilac i zato je koncept nazvan “Spasilac”.
PERFORMANS I RASPOLOŽENJE
Q: Kažeš: „Performans zapravo zavisi od mog raspoloženja“. Kako tvoj unutrašnji svijet upravlja tvojom umjetničkom praksom?
Ovaj citat je sarkastičan odgovor na izjavu kompanije. Radi se o igri riječi, prevod sa engleskog na srpski. U bukvalnom smislu se odnosi na kritiku kompanije upućenu meni jer sam rekla da performans zavisi od raspoloženja. Ono što želim da kažem jeste činjenica da je sasvim prirodno da vam ponašanje na poslu i u svakodnevnom bitisanju zavisi od raspoloženja. Niko neće hodati nasmijan na radnom mjestu, ukoliko je prije toga saznao neku lošu vijest ili jednostavno ustao na lijevu nogu. Nećemo reći da je normalno da neko neraspoložen prouzrokuje smrt gostiju na bazenu ili izazove scenu. To bi već bila druga krajnost, koju je kompanija smatrala potencijalno mogućom. Iz tog razloga sam se pozabavila sarkastičnim pristupom i zamislila realnost gdje moje raspoloženje ima dozvolu da utiče na moj performans. U umjetnosti smatram da je sasvim legitimno da budemo iskreni sa svojim emocijama i raspoloženjem, samim tim umjetničkom svijetu ne bi trebalo biti čudno ako je umjetnicino raspoloženje dovelo do određenog ishoda performansa. Odgovor je da moje raspoloženje upravlja mojom praksom te da moji radovi i nastaju iz moje iskrene reakcije na svijet.
Q : Je li tvoje raspoloženje alat, prepreka, ili polje otpora?
Raspoloženje mi je u umjetnosti alat i polje otpora. Alat jer u svakodnevnom životu uvijek stvori taj početni impuls koji kasnije oblikujem u radove. U svakodnevnom životu bi se moglo reći da je ponekad i prepreka, ali i ta prepreka ide u korist mog rada, jer mi budi inspiraciju.
TIJELO I TRAUMA
Q: Spominješ ugriz, etiketu, ožiljak. Gdje je granica između fizičkog i simboličnog nasilja?
U mom slučaju granica između fizičkog i simboličnog nasilja i nije toliko jasna. Taj ožiljak ugriza je istovremeno fizički prikaz nasilja ali i simbol jednog ciklusa događaja koji su doveli do nasilja. Ugriz je simbolične prirode, jer sam po sebi on ne odražava nasilje dok se ne uveliča digitalnim pomagalima. Takođe on ne može biti osnova za dokazivanje nasilja, on je jednostavno jedna simbolična etiketa. Ne služi ničemu drugom sem da poetski obilježi jedan period, eventualno eru, života. Jedino gdje bih postavila granicu jeste da je fizičko nasilje taj trag koji mi je ostao na ruci, a simbolično je namjera ugriza. Prema mojim shvatanjima i vjerovanjima ja ne bih imala ožiljak da je ugriz nastao od milja. Ovdje fizičko i simbolično koegzistiraju jedno s drugim, i jedno bez drugoga ne bi imali značaj.
Q : Postoji li iscjeljenje u dokumentovanju i prepoznavanju tih tragova?
Iscjeljenje svakako postoji, ma da smatram da to zavisi od samog karaktera osobe. Meni je zanimljivo bilježiti i dokumentovati, kao i prikazivati lične doživljaje. Neko možda ne bi mogao da se suočava na ovakav način sa tim, ali ja lično želim da pričam o svojim problemima. Ugriz, tačnije otisak, dokumentovala sam u momentu nastanka u namjeri da imam dokaze, ali svjesno sam znala da to radim jer i u takvim situacijama vidim potencijal za umjetnički rad. Moj način iscjeljenja je stvaranje umjetničkih radova, ali svakako mi iscjeljenje nije bilo primarni cilj cijelog ovog koncepta.
SPASILAC KAO ZLOČINAC
Q : Ko je „spasilac koji nije spasilac“?
Spasilac koji nije spasilac, je upravo onaj spasioc kog sam pominjala u jednom od prethodnih pitanja. To je spasilac koji spašava zarad lične koristi, osjećaja moći ili posjedovanja. Ne kaže se slučajno “ništa nije džabe”. U pitanju je spasilac koji će kad tad naplatiti “spašavanje”. U svakodnevnom životu kad banalizujemo to može biti prijatelj, poznanik, partner, firma, nadležni, čak i roditelj. Spasilac koji nije spasilac je onaj koji nas “hvata” u momentu kad smo najranjiviji i predstavlja se kao podrška, spasilac koji nije spasilac je narcis. Onaj koji zarad ličnog ugleda ide protiv svojih morala, ali brzo puca kada više niste u ranjivoj poziciji. Spasilac koji nije spasilac je lažna nada i brižnost. On je sve ono što će vas navesti da se otvorite i opustite, a kada ima vaše mane i strahove na tapetu okreće ploču.
Q : Kako se figura onog koji treba da te spasi pretvara u figuru onog koji ti nanosi štetu?
Ta figura koja treba da spasi, nikad nije ni postojala. Ona je samo privid, blago rečeno maska. Uvijek je bila figura koja nanosi štetu, ali kao što sam već navela, predstavlja se kao spasioc koji nije spasilac. Ima veliku moć da zasjeni i ovlada pojedincem. Momenta kada ovlada i kad je na svom terenu ona skida masku i biva ono što u suštini i jeste – figura koja nanosi štetu.
KRITIKA I IRONIJA
Q : Postoji jak ton ironije i autoironije: paljenje veša, nadgledanje, gashlighting. Da li je humor tvoj način borbe?
Ironija i autoironija postoje jer igram igru lažnog spasioca. Odlučujem da potvrdim da sam ja luda i kriva kako bih sarkastično ukazala na problem nepovjerenja prema žrtvi. Imitiram gashlighting koji lažni spasioci vrše nad žrtvom, kao i sindrom žrtve poznat po tome da opravdava svog lažnog spasioca. Sama sam se našla u situaciji da budem pod uticajem gashlightinga kao i da opravdavam svog lažnog spasioca. Sudeći po tome, smatram da taj jezik upotrebljavam veoma vješto.
MOĆ, NADZOR I VOYEURIZAM
Q: „On mene nikad ne bi špijunirao, samo nadgledao“. Kako se baviš temom nadzora, kontrole i privatnosti?
Temom se bavim na ironičan način. Sarkastično šaljem poruku kako nadzor, kontrolu i narušavanje privatnosti trebamo prihvatiti kao nešto normalno. Opet uzimam ulogu lažnog spasioca i potvrđujem mu, ne da bih ga podržala ili se zaštitila, već da prikažem cijelu situaciju kao nešto apsolutno nenormalno i besmisleno. Ispoljavam karakteristike žrtve, koja opravdava. To je ono što lažni spasilac želi.
Q : Da li je kamera alat zaštite, dominacije ili istine?
Kamera može biti i zaštita i istina. Sama namjera upotrebe joj daje ulogu. Kao što je moj spasilac odlučio da jedan naivan predmet prevede u zloupotrebu, tako bilo ko može da taj isti predmet koristi u drugačije svrhe. Ja sam odlučila da ga koristim u svrhe umjetnosti. Što se tiče istine, da li je potrebno da kamera pokazuje istinu u nečija četiri zida. Veoma dvosmisleno pitanje. U mom slučaju fotografisanja ugriza, kamera je bila poželjna i neophodna. Sa druge strane kamera koja prati nečiji privatan ili intiman život jeste zloupotrebljen vid korištenja kamere. Ona je postala vid dominacije, osjećaja moći i ucjene.
ISKRENOST I MANIPULACIJA
Q : Tekst obiluje kontradikcijama: „želim biti spasilac“ – „ne mogu biti spasilac“ – „sama sebe spašavam“. Da li vjeruješ u stabilan narativ?
Promjena narativa je ogledalo mog nestabilnog stanja, u vremenu kad sam proživljavala sve. Nisam bila sposobna odrediti da li ja želim da upravljam ili da puštam spasioca da upravlja. To je odraz mog gubljenja u haosu i nepovjerenja u sebe kao figuru koja bi trebala da spašava. Sa druge strane opet je sarkastičan pristup i funkciji spasioca, kao i funkciji unutrašnjeg spasioca. Niti želim niti ne mogu biti spasilac (funkcija),to je samo provokativan odgovor na proživljene događajae. Svakako sama sebe spašavam uvijek i smatram da svako sebe prvo mora da spasi da bi uopšte imao u vidu spašavanje drugoga. Spasioc mora naučiti sam da pliva da bi spašavao utopljenike.
Q: Možeš li nam objasniti ulogu gaslightanja i namjernog iskrivljavanja realnosti u svom radu?
Kao što sam već navela, gashlightingom ulazim u ulogu lažnog spasioca,kao i u ulogu žrtve koja opravdava postupke lažnog spasioca. Na sarkastičan način ukazujem na problem nepovjerenja prema žrtvi spasioca.
UMJETNOST KAO TERAPIJA?
Q: Da li je ovaj rad za tebe vid samoizlječenja, svjedočenja, osvete ili igre?
Rad je za mene samoizlječenje, svjedočenje jedne ere i igra tj. opuštanje. Osveta nije u klasičnom smislu, ja ne upirem prstom u određenu individuu. Ova osveta je u obliku toga da svim spasiocima dokazujem da njihov pokušaj narušavanja mene, dovodi samo do toga da mi predstavljaju neiscrpan izvor inspiracije, napretka i želje da sebe poboljšam i osvjestim. Ne odnosi se samo na mene lično, poprima i univerzalni oblik. Suočavam se sa lažnim spasiocima sa pitanjem “šta ćemo sad?”, te pokazujem da sami sebe narušavaju, a njihova ciljana žrtva nastavlja dalje.
Q : Gdje prestaje lično, a počinje univerzalno?
Lično prestaje kad je priča ispričana. Univerzalno traje dok preuzimam ulogu lažnog spasioca, žrtve i stvarnog spasioca. To su situacije i uloge u kojim se svi možemo pod određenim okolnostima naći. U ovom slučaju i lično i univerzalno postoje u sklopu cijelog koncepta, podržavaju jedno drugo.
OTKAZ I TRANSFORMACIJA
Q: „Otkaz je otvorio vrata mome spasiocu“. Šta znači gubitak uloge lifeguarda – doslovno i simbolično?
Doslovni gubitak uloge je znak da gubim sigurnost, znak da nisam kompetentna da iznesem takvu ulogu i znak da se moram sama snaći. U simboličnom smislu, gubitak te uloge je stvarno “otvorio vrata” mom spasiocu. Pomogao mu je u utabavanju terena. Simbolično sam izgubila ulogu i sposobnost da spašavam i da rukovodim sama sobom. Od tog trenutka moj lažni spasioc je imao sve predispozicije da koristi stanje ranjivosti prema svom nahođenju. U suštini, simbolični gubitak uloge spasioca predstavlja ono stanje kad je pojedinac najranjiviji i bespomoćan, odnosno utopljenik koji će uhvatiti bilo kakvu “ruku spasa”, koja se u tom momentu našla na pravom mjestu u pravo vrijeme. Pomoć i briga iz koristoljublja stupaju na scenu i kad tad dolaze po naplatu.
Q : Da li postoji novi početak nakon otkaza?
Novi početak uvijek postoji, bio to otkaz u doslovnom ili simboličnom smislu. Vjerujem da tokom života “umre” popriličan broj verzija ličnosti koje smo bili u raznim fazama. Ma da to nije opravdanje za apsolutno svaku grešku koju načinimo, ali na nama je da li nastavljamo da gradimo novu i bolju verziju sebe, ili se držimo starih navika i principa, koje su nas dovodile do “otkaza”. Otkaz posmatram kao nešto što je bilo potrebno da se desi, da bih naučila nešto novo o sebi ili shvatila šta me sputava. Uvijek sam za pozitivno razmišljanje i vjerujem da se većina situacija dešava sa razlogom.
Q : Ako danas možeš poslati jednu poruku svom unutrašnjem spasiocu – šta bi mu rekla?
Moj unutrašnji spasilac i ja smo jedno, tako da sama sebi govorim svaki dan svoje motivacione mantre i čvrsto vjerujem u ostvarenje svojih ciljeva. Spasilac nije tu samo kada se dešavaju loše stvari, spasilac je tu i kada mi ide najbolje u životu. Rekla bih da mu se svaki dan obratim iz zahvalnosti, a kad se nađem u problemu podržavam ga da zajedno nastavimo dalje, kao što i on mene podržava.
