obloži riječšpilju: kako pisati bez jezika
svoj rad obično zovem poezijom, ali ono što stvarno radim je da “hodim duplo poput duha”, što znači da prevodim (sebe (i druge)), a kad prevodim (sebe (i druge)), onda je to u jedan jezik koji imam, a koji ne mogu nazvati svojim. kako sablasno!
neko je rekao da je svaka riječ destilat istorije, premda se ne sjećam čije su to riječi bile. pisati, dakle, znači biti opsjednut, ili tačnije, dopustiti da te, sloj po sloj, opsjedaju dijelovi svih jezika oko kojih se tvoj jezik ikad obavio. neka opsjedanja su prijatnija od drugih, a neki od nas hode teško opsjednuti.
jedno moje teško opsjedanje je ono što od milja zovemo “našim”. “našim” opsjedanjem raspukao se “naš” jezik, raspukle su se “naše” rijeke, “naši” gradovi, “naša” tla, “naši” ljudi, i u tom puknuću rođena sam beznašna i bezjezična, jer “naše” opsjedanje mi uze jezik i ostavi me bezjezičnu, a biti bez jezika teško je stanje za pjesnikinju (a kamoli pjesnikinju netom rođenu).
šta onda čini pjesnikinja kojoj je oduzet jezik?
ona pronađe riječ.
od te riječi pravi riječšpilju.
ona pustoši svoju riječšpilju.
ona sjedi u svojoj pustoj riječšpilji.
ona sjedi pusta u svojoj pustoj riječšpilji.
ona ustaje i oblaže riječšpilju panterkožom,
širi kože, kožvamo / kožtamo, preko svoje puste riječšpilje.
daje odaje svojoj pustoj riječšpilji, daje joj odaje, predvorja, odaje,
daje odaje, predvorja, komore, odaje,
daje odaje, predvorja, klapne, odaje.
daje joj divljinu,
divljinu
daje joj divljinu
i sluša njen drugi
svejednak drugi i drugi
ton.
OBLOŽI RIJEČŠPILJU
panterkožama,
proširi ih, kožvamo kožtamo,
čulvamo čultamo,
daj im predvorja, komore, klapne
i divljine, parijetalno,
i osluškuj njihov drugi
svejednak drugi i drugi
ton.
–––
autor: Paul Celan
prevela: Katarina Gotic Damiani
Katarina Gotic Damiani je pjesnikinja čija praksa obuhvata eksperimentalno pisanje, prevođenje, performans
i vizuelnu umjetnost, pri čemu jezik tretira kao prostor eksperimenta, pregovora i materijalnog susreta.
Autorka je tri zbirke poezije — we need a breathing tongue between (kith books, 2024), where am i in the
world? (2025) i leerlauf (parasitenpresse, 2026) — te niza jezičkih projekata koji istražuju translingualnost,
fragmentaciju i gubitak maternjeg jezika. Njena praksa je podržana brojnim stipendijama i nagradama,
uključujući Stipendiju za ne-njemačku književnost (2023), Istraživačku stipendiju za prevodioce (2024) i
Stipendiju za projekte i čitalačke serije (2025) od Berlinskog Senata. Trenutno je doktorandica u oblasti
umjetničkog istraživanja na Univerzitetu primijenjenih umjetnosti u Beču.
