Skup radova pod nazivom „Lica“ stoji kao antiteza kustoskoj praksi konceptualizirane i koherentne umjetničke postavke. Autor se kroz niz portreta koji predstavljaju autonomne i nepovezane misaone cjeline impulzivno dotiče različitih tema poput samo-propitivanja, nostalgije, animalizma i asocijativnog bilježenja psiholoških stanja. Shodno tome, jedanaest djela predstavljenih u galeriji Vagon proizvod su i različitih likovnih istraživanja nastalih u protekle dvije godine. Iako se vežu osnovnim motivom, portretom, insistira se na fragmentaciji postavke unutar koje svako djelo može u potpunosti biti samo sebi dovoljno. Bez obzira na takvo polazište, postavka inkorporira sve elemente dosadašnjeg umjetnikovog procesa, tehnički i idejno, te kao takva stoji na granici između autorovog dosadašnjeg rada i novih iskoraka.
„Dok umjetnički zaokružene i svedene priče nastale u obliku ciklusa ili dugim istraživačkim radom uspješno komuniciraju određene kompleksne ideje, ostaje pitanje gdje je mjesto za one ideje koje su jednostavne, autonomne i još ne podliježu sortiranju u veće cjeline, a u svemu tome ipak uspijevaju da sa sobom nose bitnu umjetnikovu zabilješku. Primijetio sam da mi u posljednje vrijeme ne godi praksa unutar koje se za izlaganje mora imati potpuno razvijena konceptualna propozicija rada, a koja često treba biti jasno postavljena i godinu dana prije same izložbe. U slučaju da propozicija nije dovoljno razvijena, nekada i sam kustos ulazi sa svojim idejama u semantički okvir djela kako bi isto nadogradio i prilagodio za uspješno izlaganje. Međutim, šta je sa autorovim osnovnim impulsom i sa potrebama takozvanih vizualnih umjetnosti, onih grana umjetničkog djelovanja koje se u potpunosti mogu voditi likovnim narativom. Šta ako verbalizacija rada radu više oduzima nego što mu dodaje i time ga zatvara slobodnoj interpretaciji publike. Umjetnost kao takva neminovno mora imati slobodu da bude ono što jeste, bez da joj se nameće potreba za inkluzijom u neku opće poznatu idejnu cjelinu. Moja umjetnost često dolazi od malih, fragmentiranih ideja i kao takva mora sama sebi biti dovoljna. Ova izložba utoliko ispunjava i moju potrebu da se riješim i procesuiram takve ideje te da u konačnici dopustim svakoj slici da indirektno komunicira sa posmatračem. Kao umjetnik, želim da stvaram lijepe stvari i da istražujem granice unutar kojih ono što konvencijalno ne doživljavamo lijepim može biti predstavljeno kroz lijep likovni jezik. Takav, beskompromisan umjetnički put, je za mene moguć u Galeriji Vagon.“
