U savremenom umjetničkom polju, uspjeh se rijetko doživljava kao transparentan ili univerzalno dostupan cilj. Naprotiv, sve više nalikuje dogmatskom sistemu vjerovanja – nečemu što zahtijeva ritualnu predanost, tiho strpljenje i nepokolebljivu vjeru, uprkos tome što su njegova pravila nejasna, a kriteriji selektivni i promjenjivi. Umjetnički uspjeh nije samo rezultat rada i talenta, već proizvod niza nevidljivih sila – društvenih mreža, klasne pripadnosti, kulturnog kapitala, institucionalne milosti i algoritamske vidljivosti. Oko njega se razvija čitav mistični imaginarij: on se priziva aplikacijama, portfolijima, rezidencijama, neplaćenim radom i prisustvom – često bez ikakve garancije rezultata.
U nastavku teksta Zorana Stevanović!
Q: Kako vidiš „nevidljivo božanstvo“ uspjeha u savremenom umjetničkom polju? Kako te ta ideja inspiriše u tvom radu?
To „nevidljivo božanstvo“ meni zapravo deluje vrlo vidljivo i konstrukciono – sastavljeno od talenta, rada, ambicije, komunikativnosti, ali i od nepotizma, kapitala i pripadnosti određenim krugovima. Iako se često mistifikuje, uspeh u umetnosti je sve više prepoznat kao nešto što se strateški gradi i što nije dostupno svima. Ono što me zanima jeste trenutak kada umetnik, suočen s granicama vlastitog uticaja, poseže za dijalogom s nevidljivim – bilo kroz spiritualnost, manifestaciju ili molitvu. Taj momenat nemoći i nade postaje ključan motiv u mom radu.
Q: U „Patience is Key“ istražuješ rituale vjere koji podržavaju sistem umjetničkog uspjeha. Kako ih prepoznaješ u svakodnevnom životu umjetnika, kustosa, galerista i drugih aktera?
Ti rituali često deluju nevidljivo jer su normalizovani – postali su svakodnevnica. Kod umetnika su to stalna apliciranja, izlaganja koje niko ne vidi, pisanja motivacionih pisama bez stvarne motivacije, portfoliji koji se stalno doteruju. Kod kustosa i galerista, to su rituali prepoznavanja potencijala, vere u viziju umetnika. Svi oni funkcionišu kao posrednici između onoga što je trenutno nevidljivo i onoga što može postati vidljivo i priznato.
Q: Performans sugeriše da je vjera u uspjeh uslov opstanka u umjetnosti. Kako se to poklapa s tvojim ličnim iskustvima sa institucijama i sistemom?
Moje iskustvo sa sistemom bih najlakše opisala kao jurenje za dečkom koji nije zainteresovan. I kada očekuješ minimalno, opet moraš da spustiš očekivanja. Sistem ne funkcioniše u skladu s trudom, nego po sopstvenim, često neprozirnim logikama. Ipak, umetnici ne mogu potpuno da ga ignorišu – pa se u njemu snalazimo kako znamo i umemo.
Q: Kakvu ulogu publika ima u ritualima koje postavljaš? Kako njihovo aktivno učešće mijenja njihov položaj u umjetničkom sistemu?
U ovom radu, publika ima aktivnu, skoro saučesničku ulogu. Prvi put dajem publici mogućnost da bude deo procesa, a ne samo pasivni posmatrač. Andre Lepecki pravi razliku između posmatrača i svedoka – dok je posmatrač pasivan, svedok preuzima odgovornost, prenosi iskustvo i tako postaje deo transmisije. Time se menja i njihov status unutar sistema – nisu više konzumenti, već učesnici.
Q: Zanimljivo je kako vjerovanje i neznanje funkcionišu zajedno. Kako taj odnos oblikuje tvoj kreativni proces?
Neznanje vidim kao važan element koji omogućava otvorenost. Ne vodi sve znanje – nekad vode intuicija, greška, slučaj. Umetnost se često dešava upravo u tom prostoru između onoga što znamo i onoga što slutimo.
Q: Strpljenje se u tvom radu prikazuje kao aktivni čin, gotovo liturgijski. Kako to vidiš u kontekstu svog rada i šire društvene stvarnosti?
Strpljenje je nešto s čim se stalno borim. Kroz razgovore s iskusnijim umetnicima, često čujem da je strpljenje ključno. Ja lično nemam potvrdu da ono vodi uspehu, ali znam da se bolje osećam kada sam iskrena u onome što stvaram. Strpljenje, za mene, znači ostati u procesu čak i kada nema rezultata.
Q: Sistem uspjeha traži vjeru, ali je imun na sumnju. Kako gledaš na ulogu kritike i sumnje unutar tog sistema?
Sumnja je neizbežna i, rekla bih, neophodna. Problem nastaje kada se osećaš zarobljeno – kada ne možeš da kritikuješ a da ne snosiš posledice. U zdravim količinama, sumnja je korisna. Ona te tera da preispituješ, da ne pristaješ na prvi impuls ili očekivanje.
Q: Kako vidiš prostor za subverziju unutar sistema koji komodifikuje i kontroliše umjetnost?
Mislim da je subverzija danas dominantan jezik umetnosti. Umetnici biraju da komuniciraju kroz otpor, da odbijaju da učestvuju u određenim strukturama, da prkose pravilima tržišta. To je možda i jedini prostor u kom se trenutno možemo direktno suočiti s institucijama koje oblikuju umetničku vrednost.
Q: Šta za tebe znači strpljenje kao „dinamička praksa preživljavanja“? Kako se to može primijeniti u umjetničkom djelovanju?
Strpljenje je za mene aktivno stanje opstanka. Biti prisutan i kada nema priznanja, kada ne vidiš izlaz – to je snaga. U umetnosti to znači odupirati se pritiscima brzine, algoritama, stalne vidljivosti. Znači dozvoliti radu da sazri, formi da bude nejasna. U tom smislu, strpljenje je politički čin – protiv logike kapitala i tržišta koje traži stalni output i samopromociju.
Vjera, neznanje, sumnja i strpljenje više nisu znakovi slabosti, već alati otpora u sistemu koji rijetko oprašta nevidljivost.
