Dom nikada nije neutralan prostor. On je proizvod odnosa moći, kulturnih normi i generacijskih transmisija. Posebno u ženskom iskustvu, dom je mjesto gdje se spajaju reproduktivni rad, emocionalna ekonomija, tišina i pripadanje. U izložbi Trilogija tuge ova slojevita ideja doma mapira se kroz ličnu, ali duboko strukturiranu genealogiju, fokusiranu isključivo na žensku liniju porodice. Bajka koju baka govori pred san prenosi formu transgeneracijskog znanja. Bajka u ovom slučaju ne oblikuje priču, već model prenosa: kroz glas, ritam, ritual i atmosferu. Trilogija tuge oslanja se na matricu znanja koje se prenosi ponavljanjem, svakodnevnim radom, brigom i afektivnim oblicima prisustva. Umjetnica koristi sopstvenu kosu kao materijal. Biološki trag koji istovremeno pripada tijelu, ali može preživjeti izvan njega. Kosa postaje nosilac vremena i rada. U njoj su istovremeno sačuvane i ćelijske informacije i emocionalne sedimentacije. Vezenje kosom funkcioniše kao epistemološka gesta. Riječ je o načinu bilježenja koji je uporno prisutan. Taj trag nastaje sporo, ritmično, kroz ponavljanje koje podsjeća na tihe forme ženskog rada u domaćinstvu — šivanje, čuvanje, pripremanje, preživljavanje. Ovaj gest aktivira oblik sjećanja koji nije individualan, ali nije ni institucionalno zabilježen. To je sjećanje koje pripada linijama ženske genealogije. Nesigurno, krhko i postojano. U ovom kontekstu biološki materijal postaje supstanca. Kroz tri prostorne cjeline izložbe formira se osjećaj kruženja. Ne napredovanja. To je ključno za razumijevanje koncepta vremena i doma: linearna nasljeđa se zamjenjuje repetitivnom praksom. Dom se u ovom slučaju održava. Trilogija tuge mapira dom kroz fizičku i emocionalnu infrastrukturu. Tu dolazimo do drugog ključa izložbe: biološki elementi nisu samo materijali, već svjedoci. Kosa, tijelo, glas, prostor — svi funkcioniraju kao mediji u registraciji iskustava koja se najčešće ne smatraju znanjem. U ovom radu, oni to
postaju. Kada dom više nije moguće identifikovati jednom lokacijom, on se vraća kao fragment. Vladimirka Velaga formira strukturu osjećanja kroz koju se tuga, pažnja i pripadanje organizuju. Ovdje se govori o osjećanjima koji su vezani kroz odnose. Ne događaje. Šta to stoji iza doma ? Trilogija tuge se bavi infrastrukturom svakodnevice. Fokusira neplaćeni, nevidljivi i rodno kodirani rad koji stoji u temelju održavanja života. Rad koji nije arhiviran, institucionalizovan niti valorizovan, ali čini materijalnu osnovu društvenih odnosa. Kosa, tekstil, prostor i ponavljanje funkcionišu kao operativni elementi kroz koje se bilježi kontinuirani napor održavanja. Umjetnički rad ovdje ne posreduje značenje, već modelira proizvodne odnose.
Tekst: Isidora Branković
Vladimirka Velaga
Rođena u Banjoj Luci 2002. godine gdje trenutno pohađa završnu godinu studija na Akademiji umjetnosti Univerziteta u Banjoj Luci, na odsjeku za slikarstvo, u klasi profesorice Borjane Mrđa. Kao medije umjetničkog izražavanja koristi sliku, crtež, video umjetnost i umjetničke instalacije. Istražuje vez i koristi ga kao bitan dio svog umjetničkog izražavanja. U svojoj umjetničkoj praksi propituje porodično naslijeđe i uvjerenja, kao i odnos pojedinca prema domu, sve gledajući kroz žensku porodičnu liniju. Ostvaruje se i kao kostimograf na filmu i pozorištu. Izlagala u zemlji i inostranstvu.
