Uplašilo me što si bio toliko zaineteresiran za mene, bilo mi je previše. Vidio si me samo jednom i djelovalo
je kao da želiš doslovno sve od mene.
Bila sam neugodna jer imam problema sama sa sobom pa mi je fokus na poslu i teško mi je nositi se s tobom
u ovom trenutku.
Ne želim ti trošiti vrijeme jer nisam mentalno prisutna.
Moram se napuniti. Puno se brinem.
Osjećam se kao loša osoba, zato sam spavala i bila u tišini, šivala svoje radove i gledala serije. To je
vjerojatno moj način iscijeljivanja.
Ne želim forsirati stvari u životu pa nema poante u zabavljanju s nekime trenutno. Znaš, kad si zadovoljan i u
miru s tim kakva si osoba, sve dobre stvari ti dolaze.
Dobro sam, ali mislim da se ne bi trebali viđati više, kao ljubavnici, previše mi je to. Oprosti ako misliš da sa
ti portratila vrijeme, nije mi bila namjera. Samo je preteško sada.
Uživala sam u tvome društvu i ne bi bilo pošteno kad bih bila neodlučna prema tebi, sve je jednostavno
previše za podnijeti i osjećam se loše što ti pišem ovo, ali u isto vrijeme moram biti iskrena kako se osjećam
i osjećam se užasno. Nemoj me mrziti.
No More ‘’I’m Sorry’’ je introspektivna izložba koja se oslanja na duboko osobno iskustvo i kolektivnu naraciju ženskih glasova, gdje umjetnica Marlen Ban kroz medij veza istražuje žensku perspektivu emocionalnih, psiholoških i fizičkih povreda unutar romantičnih odnosa. Preispituje koncepte samoće, potrage za partnerstvom i društvene pritiske koji oblikuju ženski identitet. Polazeći od osobne priče o prekidu traumatične veze, Ban koristi vez kao sredstvo za prenošenje snažne poruke o autonomiji i otporu. Izložba se suprotstavlja potrebi žena da se ispričavaju u situacijama kada su one zapravo žrtve, izazivajući publiku da ponovno procijeni društveno uslojene narative.
Riječi kustosice
No More ‘’I’m Sorry’’ otvara vrata kompleksnoj temi romantičnih odnosa protkanih očekivanjima, nadanjima, konfliktima, razočaranjima, strahom i prekidom. Progovarajući iz vlastite perspektive umjetnica Marlen Ban smješta u fokus ženski odgovor na povrede u romantičnim odnosima – emocionalne, psihološke, fizičke. U aktualnoj, neposrednoj društvenoj zbilji žena nominalno djeluje neovisno o muškarcu no i dalje je snažno prisutno društveno mišljenje kako se ona može aktualizirati kao osoba tek kada pronađe „drugu polovicu sebe“. Zaokupljena idejama neprihvaćene samoće i prisilnog traženja partnera, umjetnica propituje što joj ti konstrukti znače sada, a što su značili u njezinoj osobnoj povijesti? Kako se utjelovljuju u zajednici oko nje? Kakvu je ulogu u tim procesima imao društveni pritisak poniznosti i utišavanje vlastitog glasa kako bi se nekome svidjela? Koje su posljedice toga? Jedinstvenog odgovora nema – ne računajući opća mjesta patrijarhalnog odgoja, tradicionalnog poimanja uloge žene u vezi i pristanka koji osigurava preživljavanje – Ban poseže za polivokalnosti iskustava. Rad nastaje izvezivanjem teksta o prekidu traumatične veze umjetnice, a izborom veza kao tradicionalnog medija koji se kulturološki povezuje uz ženski ručni rad i druženje intuitivno se potiče empatična komunikacija. Uključivanjem žena u proces izrade umjetničkog rada umjetnica stvara sigurno mjesto dijeljenja i dijaloga. Razmjenom suradnice postaju koautorice čije, riječima Sare Ahmed: „…pripovijedanje priče o boli i povredi nije nužno terapeutskog učinka…“ već postaje svjedočenje koje zahtijeva aktivno slušanje. Neposrednim izlaganjem sebe umjetnica štiti potencijalno prisutnu potrebu za anonimnosti suradnica uzimajući u obzir slojevitost priča i kontekst koji jedan rad ne bi mogao obuhvatiti. Centralni motiv vezenog teksta je vrlo često prisutna pojava bespotrebne isprike. Isprike kada je nama nanesena nepravda i preuzimanja krivnje da ne uznemirimo drugu stranu i još više stradamo. Umjetnica stvara monokromni ambijent u kojem je nemoguće pobjeći od riječi, a koji je oksimoronski mekan u odnosu na artikulirane osjećaje. Simbolično bijelom bojom evocira istovremeno kraj i novi početak, a prisutnim sjenama neizbrisivu prisutnost iskustva. Ipak u samom naslovu se ističe odluka: odluka o prestanku ponavljanja obrazaca, traženja izlika i utišavanja vlastitog glasa. No More ‘’I’m Sorry’’ u svojoj je mekoći i bjelini suptilan, ali jasan poziv na otpor protiv usiljenih opravdanja i mučne tišine.
Marlen Ban (1999.) studentica je Novih medija, Odsjeka za animirani film i nove medije,
Akademije likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu te studija Javne uprave Pravnog
fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Kroz umjetničku praksu proučava društvene i osobne
odnose te vlastita stanja i strahove. Sudjelovala je na kolektivnim i samostalnim izložbama u
Hrvatskoj i inozemstvu.
