Pomjeri se s mjesta! Nije upozorenje! Već ozbiljna prijetnja. Sujevjerje u ovom području sistem je mikrozabrana, mapa sitnih tiranija koje se lijepe za tijelo. Torba na podu, razbijeno ogledalo, crna mačka na putu… sve su to uputstva kako da se preživi u svijetu koga je nemoguće ukrotiti ? Sujevjerje se uči iz pokreta. Iz refleksa. Pa ruka potpuno sama kuca u drvo! Marija Mandić ulazi u prostor između vjere i navike. Nož okrenut ka gore predstavlja izvedbu tijela koje pristaje da bude neposlušno. Ponavljajući geste koje su doboko nesrećne u korijenu Zapadnog Balkana, umjetnica čini male provokacije. Lomove mišićne memorije, prisila tijela da se rve sa sopstvenom automatizovanom poslušnošću. Ovi rituali su način da se tijelo uključi u borbu. Samo gestom zaustavljaš zlo, izbjegneš nesreću i evo je – famozna prividna kontrola. Ljudi su uvijek bili skloni fantazmu. Ali kad ih ponavljaš bez uverenja, oni postaju prazni pokreti koji pokazuju koliko je duboka kontrola koja ulazi pod kožu. Nož okrenut ka gore djeluje kao labaratorija tijela. Koliko još pripadamo logici straha ? Sujeverja nisu izolovane slučajnosti: ona su kolektivna pravila, prenošena u porodici, za stolom, u jeziku. Njihova funkcija je strukturalna. Radi se o paralelnom kodu, nepisanom pravu koje oblikuje ponašanje i proizvodi socijalnu koheziju. Sujeverje je ekonomija smisla. Ono premošćuje prazninu između događaja i interpretacije, nudeći tijelu i jeziku okvir u kojem slučajnost postaje predvidiva. Takvi rituali čine mikropolitičku mrežu svakodnevnog života. Oni disciplinuju kroz ponavljanje. Tijelo se uči gdje da sjedi, šta da izbjegne, kako da gestom amortizuje opasnost. Subjekt se ne rađa slobodan, već odmah upleten u mrežu sitnih zabrana i uslovljenih radnji. Sujeverje je, dakle, pedagogija moći – ono koje ne dolazi odozgo, kroz instituciju, nego odozdo, kroz porodičnu intimu, kroz uporne geste. U toj logici, nasleđe nije neutralno: ono nije samo prenos kulture, već transmisija normi koje legitimišu određeni oblik zajedništva. Sujeverja oblikuju zajednicu ne tako što proizvode racionalni sistem, nego tako što naturalizuju vezu između znaka i posljedice. Marija Mandić interveniše upravo u taj aparat. Ona razotkriva mehanizam ponavljanja tako što ga sabotira, izvodeći gestove „protiv pravila“. Time ona dešifruje nasljeđe otvarajući pitanje šta od tih obrazaca funkcioniše kao zajednički znak, a šta kao kontrolni mehanizam. Ono što se prenosi kroz generacije nisu samo rituali, već i sama logika uslovne povezanosti. Vjera da je svijet moguć jedino ako ga stalno dresiramo.
Tekst: Isidora Branković
Marija Mandić završila je osnovne studije na Akademiji umetnosti u Novom Sadu na smeru novi likovni mediji (2013). Po završetku studija dodeljena joj je nagrada Mali Princ i nagrada Matice Srpske i Akademije Umetnosti za postignute odlične rezultate na polju umetnosti. Završila je master studije na odseku Fotografija i novi mediji (2015) na Fakultetu Umetnosti i Dizajna u gradu Ústí nad Labem (Republika Češka) gde je 2022. odbranila doktorat iz oblasti vizuelnih umetnosti na temu “Reli(e)ving Memory: Representations of Collective and Individual Remembrance through Late 20th and 21st Century Photographic Practices”. Od 2016. do 2019. godine radila je kao doktorant predavač na Fakultetu Umetnosti i Dizajna u gradu Ústí nad Labem, na master studijama odsek fotografije. Višestruka je stipendistkinja fonda Dositeja za mlade talente Republike Srbije, te stipendistkinja Ministarstva prosvete Republike Češke. Finalistkinja je nagrade Mangelos za 2023. godinu, a za umetnički rad Bela Pčela nagrađena je grantom VID Fondacije (2021) i nagradom fotografskog festivala Fotograf (2022). Tokom godina imala je brojne izložbe u zemljii i inostrannstvu.
