The post U pokretu sa tugom, sjećanjem i otporom: razgovor sa Ghazal Ramzani  appeared first on Vagon Gallery.

Q: Možeš li nam opisati kako je nastao rad „Spasilac / Lifeguard“ i koji je bio prvi impuls za njegovo kreiranje?

Rad “Spasilac” nastaje prilikom povratka iz SAD-a, proces stvaranja je trajao tokom cijele završne godine. Spasilac nastaje kroz težnju mene same da se “očistim” i “liječim” od negativnih iskustava proživljenih u Americi. Umjesto da rješavam probleme i posljedice putem psihoterapije ili zakona, odlučila sam se da uzmem stvar u svoje ruke i izborim se sa problemom uz pomoć svoje umjetnosti. Svoje probleme sam uvijek rješavala kroz konstantu priču o njima, te sam kroz koncept “Spasilac”, ispričala još jednu priču. Prvobitni impuls se probudio tokom boravka u Americi kada sam iskusila posljedice svog buntovništva, ilitiga kad sam dobila otkaz sa posla lifeguard-a. Taj impuls se povećao nakon proživljenog nasilja od strane partnera, a po povratku kući je tako reći “buknuo”. To me je prvobitno navelo da uradim jedan ironičan instagram reel na temu Work and Travel iskustva, koje bi po svim prilikama trebalo da bude bajno (naravno laž društvenih mreža). Nakon toga je počeo rad na sveukupnom konceptu. Sam video-rad “Spasilac” je nastao iz želje da kroz metaforu objasnim svoje unutrašnje stanje i brige koje su me morile povodom svega što sam proživjela.

Q: Šta te je inspirisalo da uzmeš upravo figuru spasioca kao centralni simbol?

Inspirisala me je sama riječ “lifeguard”, koja u bukvalnom prevodu znači -čuvar života-. Igrom slučaja ja sam upoznala svog čuvara života, a istovremeno sam i ja bila jedan. Kad sam izgubila svoju ulogu čuvara života, apsolutno sam prepuštena svom čuvaru. Ubrzo se ispostavilo da je to lažni čuvar života. Šta bi drugo mogao biti čuvar života nego spasilac. Lažni spasilac koji koristi ulogu kao pokriće za nasilje, nadmoć i kontrolu. Tako je i figura spasioca dobila glavnu ulogu u mom konceptu, te je provučena kroz ironiju i sarkazam.

IDENTITET I ULOGA

Q: U tekstu navodiš: „Ja sam ja, istovremeno sam i guard (tuba)“. Ko si ti u ovom radu – spasilac, utopljenik, čuvar, posmatrač?

U ovom radu ja sam sve. Istovremeno sam i spasilac i utopljenik i čuvar i posmatrač. Ja sam simbol svega što se može desiti u situacijama kada je nekom potreban spas. Mogla bih biti samo posmatrač koji bira da posmatra i ne učini ništa, mogla bih biti utopljenik koji se davi i zgrabiće prvu ruku spasa, kakva god da je ta ruka, a mogu da budem i čuvar tj. spasilac. Najviše se identifikujem sa spasiocem, jer na kraju dana sama sam sebi bila najpotrebnija i od koristi. Tuba (crveni predmet) je s druge strane “lažni čuvar” i lažna ruka spasa, ona poprima muški identitet. Predstavlja nam se kao zaštitnik i sve ono što bi muški identitet trebao da bude, ali ovdje je prevagnula nasilnička strana. Ovaj predmet bukvalno, ali i metaforički smeta i vuče na dno.

Q: Kako vidiš razliku između spasioca kao funkcije i spasioca kao unutrašnje figure?

Spasioc kao funkcija je najbanalniji oblik te riječi, a kad pričamo o unutrašnjoj figuri prebacujemo ga u oblik riječi- spasiLac. Spasioc na bazenu nam dođe kao neki simbol, površan simbol, ili čak meme. Spasilac već ima dublje značenje i stvarno grebe ispod površine vode, koju faktički spasioc i čuva. Spasilac se pojavljuje kad smo na dnu, stvarnom dnu a ne na površini bazena, dubokog metar i po. Spasilac kao unutrašnja figura stvarno jeste u dubini svakog čovjeka, dok se spasioc nalazi tu negdje na površini. Spasioc je često prividni spas i zapravo funkcija koja postoji zarad neke veće koristi. Spasioc kao funkcija uvijek dolazi po neki vid naplate, dok je spasilac ono iskreno i stvarno. Spasioc je tu zbog sebe, svog ugleda, plate, više pozicije ili osjećaja moći. Spasilac ne traži ništa zauzvrat. Spasioc se vrlo vješto zna predstaviti kao spasilac i zato je koncept nazvan “Spasilac”.

PERFORMANS I RASPOLOŽENJE

Q: Kažeš: „Performans zapravo zavisi od mog raspoloženja“. Kako tvoj unutrašnji svijet upravlja tvojom umjetničkom praksom?

Ovaj citat je sarkastičan odgovor na izjavu kompanije. Radi se o igri riječi, prevod sa engleskog na srpski. U bukvalnom smislu se odnosi na kritiku kompanije upućenu meni jer sam rekla da performans zavisi od raspoloženja. Ono što želim da kažem jeste činjenica da je sasvim prirodno da vam ponašanje na poslu i u svakodnevnom bitisanju zavisi od raspoloženja. Niko neće hodati nasmijan na radnom mjestu, ukoliko je prije toga saznao neku lošu vijest ili jednostavno ustao na lijevu nogu. Nećemo reći da je normalno da neko neraspoložen prouzrokuje smrt gostiju na bazenu ili izazove scenu. To bi već bila druga krajnost, koju je kompanija smatrala potencijalno mogućom. Iz tog razloga sam se pozabavila sarkastičnim pristupom i zamislila realnost gdje moje raspoloženje ima dozvolu da utiče na moj performans. U umjetnosti smatram da je sasvim legitimno da budemo iskreni sa svojim emocijama i raspoloženjem, samim tim umjetničkom svijetu ne bi trebalo biti čudno ako je umjetnicino raspoloženje dovelo do određenog ishoda performansa. Odgovor je da moje raspoloženje upravlja mojom praksom te da moji radovi i nastaju iz moje iskrene reakcije na svijet.

Q : Je li tvoje raspoloženje alat, prepreka, ili polje otpora?

Raspoloženje mi je u umjetnosti alat i polje otpora. Alat jer u svakodnevnom životu uvijek stvori taj početni impuls koji kasnije oblikujem u radove. U svakodnevnom životu bi se moglo reći da je ponekad i prepreka, ali i ta prepreka ide u korist mog rada, jer mi budi inspiraciju.

TIJELO I TRAUMA

Q: Spominješ ugriz, etiketu, ožiljak. Gdje je granica između fizičkog i simboličnog nasilja?

U mom slučaju granica između fizičkog i simboličnog nasilja i nije toliko jasna. Taj ožiljak ugriza je istovremeno fizički prikaz nasilja ali i simbol jednog ciklusa događaja koji su doveli do nasilja. Ugriz je simbolične prirode, jer sam po sebi on ne odražava nasilje dok se ne uveliča digitalnim pomagalima. Takođe on ne može biti osnova za dokazivanje nasilja, on je jednostavno jedna simbolična etiketa. Ne služi ničemu drugom sem da poetski obilježi jedan period, eventualno eru, života. Jedino gdje bih postavila granicu jeste da je fizičko nasilje taj trag koji mi je ostao na ruci, a simbolično je namjera ugriza. Prema mojim shvatanjima i vjerovanjima ja ne bih imala ožiljak da je ugriz nastao od milja. Ovdje fizičko i simbolično koegzistiraju jedno s drugim, i jedno bez drugoga ne bi imali značaj.

Q : Postoji li iscjeljenje u dokumentovanju i prepoznavanju tih tragova?

Iscjeljenje svakako postoji, ma da smatram da to zavisi od samog karaktera osobe. Meni je zanimljivo bilježiti i dokumentovati, kao i prikazivati lične doživljaje. Neko možda ne bi mogao da se suočava na ovakav način sa tim, ali ja lično želim da pričam o svojim problemima. Ugriz, tačnije otisak, dokumentovala sam u momentu nastanka u namjeri da imam dokaze, ali svjesno sam znala da to radim jer i u takvim situacijama vidim potencijal za umjetnički rad. Moj način iscjeljenja je stvaranje umjetničkih radova, ali svakako mi iscjeljenje nije bilo primarni cilj cijelog ovog koncepta.

SPASILAC KAO ZLOČINAC

Q : Ko je „spasilac koji nije spasilac“?

Spasilac koji nije spasilac, je upravo onaj spasioc kog sam pominjala u jednom od prethodnih pitanja. To je spasilac koji spašava zarad lične koristi, osjećaja moći ili posjedovanja. Ne kaže se slučajno “ništa nije džabe”. U pitanju je spasilac koji će kad tad naplatiti “spašavanje”. U svakodnevnom životu kad banalizujemo to može biti prijatelj, poznanik, partner, firma, nadležni, čak i roditelj. Spasilac koji nije spasilac je onaj koji nas “hvata” u momentu kad smo najranjiviji i predstavlja se kao podrška, spasilac koji nije spasilac je narcis. Onaj koji zarad ličnog ugleda ide protiv svojih morala, ali brzo puca kada više niste u ranjivoj poziciji. Spasilac koji nije spasilac je lažna nada i brižnost. On je sve ono što će vas navesti da se otvorite i opustite, a kada ima vaše mane i strahove na tapetu okreće ploču.

Q : Kako se figura onog koji treba da te spasi pretvara u figuru onog koji ti nanosi štetu?

Ta figura koja treba da spasi, nikad nije ni postojala. Ona je samo privid, blago rečeno maska. Uvijek je bila figura koja nanosi štetu, ali kao što sam već navela, predstavlja se kao spasioc koji nije spasilac. Ima veliku moć da zasjeni i ovlada pojedincem. Momenta kada ovlada i kad je na svom terenu ona skida masku i biva ono što u suštini i jeste – figura koja nanosi štetu.

KRITIKA I IRONIJA

Q : Postoji jak ton ironije i autoironije: paljenje veša, nadgledanje, gashlighting. Da li je humor tvoj način borbe?

Ironija i autoironija postoje jer igram igru lažnog spasioca. Odlučujem da potvrdim da sam ja luda i kriva kako bih sarkastično ukazala na problem nepovjerenja prema žrtvi. Imitiram gashlighting koji lažni spasioci vrše nad žrtvom, kao i sindrom žrtve poznat po tome da opravdava svog lažnog spasioca. Sama sam se našla u situaciji da budem pod uticajem gashlightinga kao i da opravdavam svog lažnog spasioca. Sudeći po tome, smatram da taj jezik upotrebljavam veoma vješto.

MOĆ, NADZOR I VOYEURIZAM

Q: „On mene nikad ne bi špijunirao, samo nadgledao“. Kako se baviš temom nadzora, kontrole i privatnosti?

Temom se bavim na ironičan način. Sarkastično šaljem poruku kako nadzor, kontrolu i narušavanje privatnosti trebamo prihvatiti kao nešto normalno. Opet uzimam ulogu lažnog spasioca i potvrđujem mu, ne da bih ga podržala ili se zaštitila, već da prikažem cijelu situaciju kao nešto apsolutno nenormalno i besmisleno. Ispoljavam karakteristike žrtve, koja opravdava. To je ono što lažni spasilac želi.

Q : Da li je kamera alat zaštite, dominacije ili istine?

Kamera može biti i zaštita i istina. Sama namjera upotrebe joj daje ulogu. Kao što je moj spasilac odlučio da jedan naivan predmet prevede u zloupotrebu, tako bilo ko može da taj isti predmet koristi u drugačije svrhe. Ja sam odlučila da ga koristim u svrhe umjetnosti. Što se tiče istine, da li je potrebno da kamera pokazuje istinu u nečija četiri zida. Veoma dvosmisleno pitanje. U mom slučaju fotografisanja ugriza, kamera je bila poželjna i neophodna. Sa druge strane kamera koja prati nečiji privatan ili intiman život jeste zloupotrebljen vid korištenja kamere. Ona je postala vid dominacije, osjećaja moći i ucjene.

ISKRENOST I MANIPULACIJA

Q : Tekst obiluje kontradikcijama: „želim biti spasilac“ – „ne mogu biti spasilac“ – „sama sebe spašavam“. Da li vjeruješ u stabilan narativ?

Promjena narativa je ogledalo mog nestabilnog stanja, u vremenu kad sam proživljavala sve. Nisam bila sposobna odrediti da li ja želim da upravljam ili da puštam spasioca da upravlja. To je odraz mog gubljenja u haosu i nepovjerenja u sebe kao figuru koja bi trebala da spašava. Sa druge strane opet je sarkastičan pristup i funkciji spasioca, kao i funkciji unutrašnjeg spasioca. Niti želim niti ne mogu biti spasilac (funkcija),to je samo provokativan odgovor na proživljene događajae. Svakako sama sebe spašavam uvijek i smatram da svako sebe prvo mora da spasi da bi uopšte imao u vidu spašavanje drugoga. Spasioc mora naučiti sam da pliva da bi spašavao utopljenike.

Q: Možeš li nam objasniti ulogu gaslightanja i namjernog iskrivljavanja realnosti u svom radu?

Kao što sam već navela, gashlightingom ulazim u ulogu lažnog spasioca,kao i u ulogu žrtve koja opravdava postupke lažnog spasioca. Na sarkastičan način ukazujem na problem nepovjerenja prema žrtvi spasioca.

UMJETNOST KAO TERAPIJA?

Q: Da li je ovaj rad za tebe vid samoizlječenja, svjedočenja, osvete ili igre?

Rad je za mene samoizlječenje, svjedočenje jedne ere i igra tj. opuštanje. Osveta nije u klasičnom smislu, ja ne upirem prstom u određenu individuu. Ova osveta je u obliku toga da svim spasiocima dokazujem da njihov pokušaj narušavanja mene, dovodi samo do toga da mi predstavljaju neiscrpan izvor inspiracije, napretka i želje da sebe poboljšam i osvjestim. Ne odnosi se samo na mene lično, poprima i univerzalni oblik. Suočavam se sa lažnim spasiocima sa pitanjem “šta ćemo sad?”, te pokazujem da sami sebe narušavaju, a njihova ciljana žrtva nastavlja dalje.

Q : Gdje prestaje lično, a počinje univerzalno?

Lično prestaje kad je priča ispričana. Univerzalno traje dok preuzimam ulogu lažnog spasioca, žrtve i stvarnog spasioca. To su situacije i uloge u kojim se svi možemo pod određenim okolnostima naći. U ovom slučaju i lično i univerzalno postoje u sklopu cijelog koncepta, podržavaju jedno drugo.

OTKAZ I TRANSFORMACIJA

Q: „Otkaz je otvorio vrata mome spasiocu“. Šta znači gubitak uloge lifeguarda – doslovno i simbolično?

Doslovni gubitak uloge je znak da gubim sigurnost, znak da nisam kompetentna da iznesem takvu ulogu i znak da se moram sama snaći. U simboličnom smislu, gubitak te uloge je stvarno “otvorio vrata” mom spasiocu. Pomogao mu je u utabavanju terena. Simbolično sam izgubila ulogu i sposobnost da spašavam i da rukovodim sama sobom. Od tog trenutka moj lažni spasioc je imao sve predispozicije da koristi stanje ranjivosti prema svom nahođenju. U suštini, simbolični gubitak uloge spasioca predstavlja ono stanje kad je pojedinac najranjiviji i bespomoćan, odnosno utopljenik koji će uhvatiti bilo kakvu “ruku spasa”, koja se u tom momentu našla na pravom mjestu u pravo vrijeme. Pomoć i briga iz koristoljublja stupaju na scenu i kad tad dolaze po naplatu.

Q : Da li postoji novi početak nakon otkaza?

Novi početak uvijek postoji, bio to otkaz u doslovnom ili simboličnom smislu. Vjerujem da tokom života “umre” popriličan broj verzija ličnosti koje smo bili u raznim fazama. Ma da to nije opravdanje za apsolutno svaku grešku koju načinimo, ali na nama je da li nastavljamo da gradimo novu i bolju verziju sebe, ili se držimo starih navika i principa, koje su nas dovodile do “otkaza”. Otkaz posmatram kao nešto što je bilo potrebno da se desi, da bih naučila nešto novo o sebi ili shvatila šta me sputava. Uvijek sam za pozitivno razmišljanje i vjerujem da se većina situacija dešava sa razlogom.

Q : Ako danas možeš poslati jednu poruku svom unutrašnjem spasiocu – šta bi mu rekla?

Moj unutrašnji spasilac i ja smo jedno, tako da sama sebi govorim svaki dan svoje motivacione mantre i čvrsto vjerujem u ostvarenje svojih ciljeva. Spasilac nije tu samo kada se dešavaju loše stvari, spasilac je tu i kada mi ide najbolje u životu. Rekla bih da mu se svaki dan obratim iz zahvalnosti, a kad se nađem u problemu podržavam ga da zajedno nastavimo dalje, kao što i on mene podržava.

The post Ko spašava spasioca ? appeared first on Vagon Gallery.

U radu Self-Portrait and Other Ruins, umjetnica Ghazal Ramzani upisuje svoje tijelo u genealoški kontinuitet ženskog pamćenja, tretirajući ga kao živu arhitekturu — prostor u kojem se talože traume egzila, gubitka i transgeneracijskog otpora. Ovaj film funkcioniše kao vizuelno-poetski, koreografirani esej, gdje ples nije puka ekspresija, već epistemološki mehanizam — oblik saznanja koji djeluje mimo jezika.

 Povratak u matični dom, kuću djetinjstva, pokreće gubitak temelja: smrt bake, figure domovine, zemlje. Ulazak u te ruinirane topografije sjećanja nije povratak nostalgiji, već arheološki čin. Dom postaje emocionalni temelj, koji često, u pokretu, zaboravljamo osjetiti. Ponovo i ponovo.

 U Self-Portrait and Other Ruins subjekt koji se kreće kroz hodnike porodične kuće nije samo identitetski entitet, već nosilac neizgovorenih i potisnutih istorija. Ovdje arhiva nije zbirka objekata, već vibracija pokreta, porozna granica između ličnog i kolektivnog. Koreografijom Ramzani destabilizuje linearno poimanje vremena: prošlost nije iza nas, već pod kožom. Njeno tijelo postaje mjesto uprizorenja nelocirane prošlosti, doma društvenih duhova koji opsjedaju sadašnjost.

 Plesačica zatvorenih očiju ne izvodi sjećanje — ona ga obitava. U tom prostoru pokret postaje čin opsjednutosti, ali i emancipacije. Jer upravo tamo gdje jezici države, patrijarhata i hegemonije zataje, tijelo progovara. Kao arhiv. Kao afekt. Kao aforizam.

 Rad Ghazal Ramzani nudi kritiku reprezentacije. Ona odbija spektakularnost bola i estetizaciju traume. Uspostavlja kinetičku politiku memorije — način da se prošlost ne prikazuje, već tijelom reinscenira. Njena umjetnost je feministička intervencija u kojoj se genealogija ženskog radničkog iskustva ne piše naracijom, već ritmom, pauzom, tišinom i kontaktom s tlom.

 U duhu dekonstrukcije postkolonijalnih i egzilnih narativa, Autoportret i druge ruševine otvara prostor za razmišljanje o sjećanju ne kao arhivu podataka, već kao fragmentarnom tijelu — tijelu koje je razlomljeno istorijom. Taj ples se ne događa unutar zatvorenog koreografskog sistema, već u liminalnim zonama. Publika ulaskom u prostor ulazi u jedan jedinstveni svijet misli, sjećanja i identiteta koji je istovremeno povlači, raščlanjuje i razvlači.

Postoji u tom djelu neko čudno dostojanstvo. Teška poetika. Ponovno rađanje.

Ne teži cjelovitosti, već tački loma.

Zato — ćuti i pleši.

 

The post Ćuti i pleši! appeared first on Vagon Gallery.

Božanstva čiji hram je nevidljiv, a vjernici neprestano obavljaju rituale bez saznanja o njegovom stvarnom prisustvu. Taj Bog nema ikonu i manifestaciju. Dobro, možda manifestaciju. Njegova egzistencija je postavljena na vjeri. Nesumnjivu potrebu da se vjeruje u njegovu moć. Zvuči kao fenomen poznat kao umjetnički uspjeh?! Nije transcendencija postignuća, već imanentnost sistema koji egzistira samo kroz svoje rituale. U tom smislu, vjera u uspjeh postaje epistemološki akt, koji je kao takav, neodvojiv od neznanja koje ona podrazumijeva. Neznanje koje nije greška, već uslov opstanka u polju umjetnosti. Jer, da bi se opstalo, neophodno je vjerovati u sistem čiji kriterijumi ostaju zatvoreni, nedokučivi, gotovo mitski. Dok sumnja neprestano ključa, ona opstaje u egzilu svijesti, kao složen i neophodan paradoks. Rituali koji okružuju auru poznatu kao umjetnički uspjeh — od selekcije, preko evaluacije, do priznanja — nisu samo formalni akti već performativni obredi kojima se reafirmiše pozicija vjernika u hijerarhiji svetosti. Umjetnica, pozivanjem posmatrača da bace čini, izlaže unutrašnju strukturu vjerovanja koja održava sistem. To je dijagnoza kolektivne religioznosti umjetničkog polja. Nada, u ovom kontekstu, ne biva optimistički impuls već fundamentalni ontološki uslov. Ona nije svjetlost na kraju tunela, već stanje bivstvovanja koje zadržava trajanje rituala. Ona je kao vjera, čije prisustvo se nikada ne potvrđuje, ali čije odsustvo je nezamislivo. U tom smislu, nada je neprekidna performansa vjerovanja i odbijanja da se vjeruje u odsustvo. 

A ne. Idemo opet. 

 U savremenom umjetničkom polju, gdje uspjeh ostaje neuhvatljivo božanstvo, performans Patience is Key Zorane Stevanović uzima na sebe zadatak da razotkrije ritualnu praksu vjere. Svi vjeruju, ali rijetko ko ga je pronašao. Uspjeh se ne manifestuje kao direktna emanacija umjetničkog talenta ili djela, već kao svetost čiju snagu drži kolektivna posvećenost. Vjeri. Snažnoj, hrabroj i tihoj! Samo u svoja četiri zida. I molim se za još zidova među koje mogu da sjednem. U tom svjetlu, čekanje nije pasivnost, već aktivni liturgijski čin. Strpljenje postaje sveta praksa, hodočašće u neizvjesnost, gdje svaki ritualni pokret, svaka gesta, nisu magijski trikovi već performansi predanosti. Vjera u ono što se ne može dokazati. 

Patience is Key priziva pažnju na složenost odnosa između subjekta i božanstva uspjeha. Umjetnica poziva na svjesnu participaciju u ceremoniji gdje je prisustvo značajnije od ishoda. Učesnici performansa čarobnim štapićima ulaze u svijet rituala vjerovanja, postajući metaforički akteri nevidljivih sila koje određuju umjetničku sudbinu. Galeriste, profesora, kustosa, grantova, kritike, algoritama, institucije. Ta kolektivna molitva nije samo poziv na podršku, već dijagnoza sistema koji opstaje isključivo kroz zajedničku vjeru. 

Paradoks vjere u uspjeh je u tome što ona funkcioniše kao autoimuni mehanizam. Sistem koji traži vjeru često je i sam imun na sumnju. Božanstvo čije pravo lice ostaje nepoznato, a njegova moć nije data kao dar, već kao uslov opstanka. Umjetnik koji učestvuje u ovom ritualu nije ni žrtva ni prorok, već sveštenik koji, uprkos spoznaji o nepostojanju sigurnog odgovora, uporno održava svetost vjere kroz ponavljanje obreda. 

Performans tako postaje dijagnostički instrument – egzorcizam da uspjeh može biti rezultat individualnog rada ili istine umjetničkog djela. On otkriva duboko usidreni dogmatizam u savremenoj umjetnosti, gdje se nada i vjera stapaju u jedinstvenu egzistencijalnu paradigmu. Vjera u neizvjesno ostaje jedina stvarnost. 

U ovom kontekstu, Patience is Key dekonstruše cjelokupni sistem vrijednosti i moći unutar kojeg umjetnost djeluje. Performans pokazuje kako se vjera u uspjeh performira, kako se ona institucionalizuje i konačno kako postaje sredstvo komodifikacije i kontrole. 

Na kraju, ova molitva nije poziv za pomoć, već radikalna refleksija o položaju umjetnika u svijetu gdje je svaki čin vjere i nade takođe čin političke subverzije. Strpljenje je dinamička praksa preživljavanja. Strpljen — spašen, mili moji. 

The post Patience is key appeared first on Vagon Gallery.

Spasiti. Termin za kojim u realinosti bespogovorno maštajući u dubokim krivudavim oblicima svijesti. Svaku noć pred spavanje ja mislim o njemu. Spasilac. Kakva zavodljiva riječ! Uvijek se po malo oznojim. Dok ženska figura spremna svjesna neuhvatljivo misleća postaje predmet duboke manipulacije divljaštva i silne potreba za zaštitom. Institucije su vječito u PMS-u. Nema šta drugo da bude. Da li je institucija neuračunljiva žena, ili emocionalno nestabilan muškarac prerušena u sistem ?

 

Polako me izvlačiš iz sebe. Ti me štitiš. Prepoznaješ. Uvijek znaš šta je za mene najbolje. Da. Znaš ko sam, jer si ti – neutralan. Jer ja sam – naglašena. Ja sam višak, a ti pravilo. I to pravilo se širi kroz institucije, tekstove, jezike, sjećanja. Humor, ironija i autoironija ključni su alati u ovom radu. Autorka se poigrava jezikom gaslightinga, ulazeći u uloge žrtve, nasilnika i posmatrača, pokazujući koliko je manipulacija normalizovana u svakodnevnom govoru. Scene nadgledanja, performansa „zavisnog od raspoloženja“, paljenje veša i i pozicija nadzora u svrhu zaštite i čuvanja ironizuju stvarnost u kojoj se nasilje često prikriva pseudobrigom i racionalizacijom. Kako je emotivna regulacija često kontrolisana od strane nasilnika, ali i kako umjetnica, u posttraumatskom razdoblju, performira sopstveni oporavak. Taj oporavak je fragmentiran, nelineran i uvjetovan društvenim kontekstom u kojem trauma nije priznato političko stanje, već privatna anomalija. Kroz niz radova pratimo dualnost identiteta umjetnice i radnice. U svrhu ekzistencijalne nadopune i prividne kratkoročne sigurnosti pretapa se sa emotivnim odnosom. Ivana Ružić kroz video, performans i ready-made uvodi nas u svijet iskrivljene perspektive fantazma i duboke iluzije. 

Na kraju, ovaj rad razotkriva još jednu istinu: spasioci su često upravo oni od kojih treba da se spasimo. I samo kroz prepoznavanje te perverzne zamjene uloga – između moći i brige, autoriteta i nasilja – moguće je otvoriti prostor za subjektivnost koja se više ne oslanja na spoljne oblike validacije. Spasilac nije samo rad o traumi – već o (ne)mogućnosti povjerenja u sistem, u odnos, u moć koja obećava zaštitu, a isporučuje kontrolu. Moj leptiru, odnekud doleti. Žrtvuj se zbog mene, pređi preko stakla. Spasi me iz ovog pakla!

 

The post Ako mene spasiš ja ću ti umrijeti appeared first on Vagon Gallery.

  U izložbi Trilogija tuge ova slojevita ideja doma mapira se kroz ličnu, ali duboko
strukturiranu genealogiju, fokusiranu isključivo na žensku liniju porodice. Bajka koju baka govori pred san prenosi formu transgeneracijskog znanja. Bajka u ovom slučaju ne oblikuje priču, već model prenosa: kroz glas, ritam, ritual i atmosferu. Trilogija tuge oslanja se na matricu znanja koje se  prenosi ponavljanjem, svakodnevnim radom, brigom i afektivnim oblicima prisustva. Umjetnica koristi sopstvenu kosu kao materijal. Biološki trag koji istovremeno pripada tijelu, ali može preživjeti izvan njega. Kosa postaje nosilac vremena i rada. U njoj su istovremeno sačuvane i ćelijske informacije i emocionalne sedimentacije. Vezenje kosom funkcioniše kao epistemološka gesta. Riječ je o načinu bilježenja koji je uporno prisutan. Taj trag nastaje sporo, ritmično, kroz ponavljanje koje podsjeća na tihe forme ženskog rada u domaćinstvu — šivanje, čuvanje, pripremanje, preživljavanje. Ovaj gest aktivira oblik sjećanja koji nije individualan, ali nije ni institucionalno zabilježen. To je sjećanje koje pripada linijama ženske genealogije. Nesigurno, krhko i postojano. U ovom kontekstu biološki materijal postaje supstanca. Kroz tri prostorne cjeline izložbe formira se osjećaj kruženja. Ne napredovanja. To je ključno za razumijevanje koncepta vremena i doma: linearna nasljeđa se zamjenjuje repetitivnom praksom. Dom se u ovom slučaju održava. Trilogija tuge mapira dom kroz fizičku i emocionalnu infrastrukturu. Tu dolazimo do drugog ključa izložbe: biološki elementi nisu samo materijali, već svjedoci. Kosa, tijelo, glas, prostor — svi funkcioniraju kao mediji u registraciji iskustava koja se najčešće ne smatraju znanjem. U ovom radu, oni to postaju. Kada dom više nije moguće identifikovati  jednom lokacijom, on se vraća kao fragment. Vladimirka Velaga formira strukturu osjećanja kroz koju se tuga, pažnja i pripadanje organizuju. Ovdje se govori o osjećanjima
koji su vezani kroz odnose. Ne događaje.

Šta to stoji iza doma ? Trilogija tuge se bavi infrastrukturom svakodnevice. Fokusira neplaćeni, nevidljivi i rodno kodirani rad koji stoji u temelju održavanja života. Rad koji nije arhiviran, institucionalizovan niti
valorizovan, ali čini materijalnu osnovu društvenih odnosa. Kosa, tekstil, prostor i ponavljanje funkcionišu kao operativni elementi kroz koje se bilježi kontinuirani napor održavanja. Umjetnički rad ovdje ne posreduje značenje, već modelira proizvodne odnose.

The post Trilogija tuge: tijelo, glas, prostor appeared first on Vagon Gallery.

U nastavku teksta Zorana Stevanović!

Q: Kako vidiš „nevidljivo božanstvo“ uspjeha u savremenom umjetničkom polju? Kako te ta ideja inspiriše u tvom radu?
To „nevidljivo božanstvo“ meni zapravo deluje vrlo vidljivo i konstrukciono – sastavljeno od talenta, rada, ambicije, komunikativnosti, ali i od nepotizma, kapitala i pripadnosti određenim krugovima. Iako se često mistifikuje, uspeh u umetnosti je sve više prepoznat kao nešto što se strateški gradi i što nije dostupno svima. Ono što me zanima jeste trenutak kada umetnik, suočen s granicama vlastitog uticaja, poseže za dijalogom s nevidljivim – bilo kroz spiritualnost, manifestaciju ili molitvu. Taj momenat nemoći i nade postaje ključan motiv u mom radu.

Q: U „Patience is Key“ istražuješ rituale vjere koji podržavaju sistem umjetničkog uspjeha. Kako ih prepoznaješ u svakodnevnom životu umjetnika, kustosa, galerista i drugih aktera?
Ti rituali često deluju nevidljivo jer su normalizovani – postali su svakodnevnica. Kod umetnika su to stalna apliciranja, izlaganja koje niko ne vidi, pisanja motivacionih pisama bez stvarne motivacije, portfoliji koji se stalno doteruju. Kod kustosa i galerista, to su rituali prepoznavanja potencijala, vere u viziju umetnika. Svi oni funkcionišu kao posrednici između onoga što je trenutno nevidljivo i onoga što može postati vidljivo i priznato.

Q: Performans sugeriše da je vjera u uspjeh uslov opstanka u umjetnosti. Kako se to poklapa s tvojim ličnim iskustvima sa institucijama i sistemom?
Moje iskustvo sa sistemom bih najlakše opisala kao jurenje za dečkom koji nije zainteresovan. I kada očekuješ minimalno, opet moraš da spustiš očekivanja. Sistem ne funkcioniše u skladu s trudom, nego po sopstvenim, često neprozirnim logikama. Ipak, umetnici ne mogu potpuno da ga ignorišu – pa se u njemu snalazimo kako znamo i umemo.

Q: Kakvu ulogu publika ima u ritualima koje postavljaš? Kako njihovo aktivno učešće mijenja njihov položaj u umjetničkom sistemu?
U ovom radu, publika ima aktivnu, skoro saučesničku ulogu. Prvi put dajem publici mogućnost da bude deo procesa, a ne samo pasivni posmatrač. Andre Lepecki pravi razliku između posmatrača i svedoka – dok je posmatrač pasivan, svedok preuzima odgovornost, prenosi iskustvo i tako postaje deo transmisije. Time se menja i njihov status unutar sistema – nisu više konzumenti, već učesnici.

Q: Zanimljivo je kako vjerovanje i neznanje funkcionišu zajedno. Kako taj odnos oblikuje tvoj kreativni proces?
Neznanje vidim kao važan element koji omogućava otvorenost. Ne vodi sve znanje – nekad vode intuicija, greška, slučaj. Umetnost se često dešava upravo u tom prostoru između onoga što znamo i onoga što slutimo.

Q: Strpljenje se u tvom radu prikazuje kao aktivni čin, gotovo liturgijski. Kako to vidiš u kontekstu svog rada i šire društvene stvarnosti?
Strpljenje je nešto s čim se stalno borim. Kroz razgovore s iskusnijim umetnicima, često čujem da je strpljenje ključno. Ja lično nemam potvrdu da ono vodi uspehu, ali znam da se bolje osećam kada sam iskrena u onome što stvaram. Strpljenje, za mene, znači ostati u procesu čak i kada nema rezultata.

Q: Sistem uspjeha traži vjeru, ali je imun na sumnju. Kako gledaš na ulogu kritike i sumnje unutar tog sistema?
Sumnja je neizbežna i, rekla bih, neophodna. Problem nastaje kada se osećaš zarobljeno – kada ne možeš da kritikuješ a da ne snosiš posledice. U zdravim količinama, sumnja je korisna. Ona te tera da preispituješ, da ne pristaješ na prvi impuls ili očekivanje.

Q: Kako vidiš prostor za subverziju unutar sistema koji komodifikuje i kontroliše umjetnost?
Mislim da je subverzija danas dominantan jezik umetnosti. Umetnici biraju da komuniciraju kroz otpor, da odbijaju da učestvuju u određenim strukturama, da prkose pravilima tržišta. To je možda i jedini prostor u kom se trenutno možemo direktno suočiti s institucijama koje oblikuju umetničku vrednost.

Q: Šta za tebe znači strpljenje kao „dinamička praksa preživljavanja“? Kako se to može primijeniti u umjetničkom djelovanju?
Strpljenje je za mene aktivno stanje opstanka. Biti prisutan i kada nema priznanja, kada ne vidiš izlaz – to je snaga. U umetnosti to znači odupirati se pritiscima brzine, algoritama, stalne vidljivosti. Znači dozvoliti radu da sazri, formi da bude nejasna. U tom smislu, strpljenje je politički čin – protiv logike kapitala i tržišta koje traži stalni output i samopromociju.

Vjera, neznanje, sumnja i strpljenje više nisu znakovi slabosti, već alati otpora u sistemu koji rijetko oprašta nevidljivost.

The post Strpljenje kao politička praksa appeared first on Vagon Gallery.

Govori o tržištu umjetnosti koje u Bosni i Hercegovini gotovo da i ne postoji, jer kolekcionarstvo, ako nije privatna kompenzacija za nostalgiju, ostaje privilegija jednog sloja koji nikada zapravo nije bio zainteresovan za umjetnost. U Tokiju, nasuprot tome, kolekcionarstvo je sofisticiran ritual, često podređen zakonima mode i konceptualne estetike, dok galerijska scena funkcioniše kao sinkronizovan mehanizam — usmjeren ka održivosti, ali i kontroli narativa.

Dok bosanskohercegovački umjetnik često preuzima ulogu kustosa, tehničara i pregovarača sa stvarnošću, tokijski umjetnik može računati na sistem podrške. Dok ovo pišem, pomislim: živjela naša sirotinjska sloboda. Ali koliko još dugo?

Izložba Topografija dijaloga nije zbir identiteta, niti katalog razlika. Ona je pokušaj da se u vremenu globalizovanog disbalansa — gdje se kulturne politike sve češće svode na instrumente soft power-a — upitamo: šta zaista znači razmjena? Ko profitira od dijaloga? I gdje se, između birokratizovanih institucija i umornih nezavisnih scena, zapravo dešava umjetnost?

U Bosni i Hercegovini umjetnik rijetko postaje profesionalac u punom smislu te riječi — ne zato što mu nedostaje znanja, hrabrosti ili kapaciteta, već zato što sistem nikada nije ni bio zamišljen da ga prepozna, a kamoli podrži. Umjetnik postaje sve: logističar, portparol, finansijski strateg, tehničar, medijski radnik, i povremeno — ako ostane snage — i stvaralac.

U zemlji gdje kulturne institucije funkcionišu kao produžeci političke samovolje, a savremena umjetnost je tek povremeni incident u javnom diskursu, umjetnik je primoran da neprekidno izmišlja samog sebe. Svaka izložba postaje čin otpora, svaka saradnja — gerilski poduhvat, a svaki pokušaj strukturalnog rada — opasan blud s nevidljivom birokratijom.

Nije riječ o nedostatku entuzijazma. Naprotiv — previše ga je, i upravo zato sagorijeva. Mladi umjetnici postaju umorni prije nego što dobiju priliku da postanu naivni. Umjetničke akademije, umjesto da njeguju autonomno mišljenje, često funkcionišu kao socijalni mehanizmi za odgađanje stvarnosti.

Kolekcionari su rijetkost, a kada i postoje, rijetko razumiju da kupovina rada nije čin milosrđa, nego oblik političkog djelovanja. U međuvremenu, tržište — ako ga uopšte možemo tako nazvati — oslanja se na povremene grantove, međusobne usluge i kult ličnosti koji hrani mikroelite.

Ovdje, u toj međuzoni, srest će se umjetnici iz Tokija i Banjaluke — ne da bi jedni druge razumjeli, već da bi zajedno otvorili prostor za pogrešno čitanje, za grešku, za ono što izmiče sistematizaciji i definiciji. Jer upravo u toj grešci možda i nastaje ono što zovemo savremena umjetnost.

Bosna i Hercegovina pati od previše prećutkivanja. Umjetnički rad ovdje ne opstaje u okviru sistema podrške, već u stanju stalne improvizacije — u ilegali smisla. Kultura je ovdje protokol, a ne proces. Proizvod za izvoz zen-medidativne slike o pozitivnosti. Ironično, ta slika često dolazi bez stvarne infrastrukture, bez podrške produkciji, bez sistema rezidencija, otkupa, kustoskih mreža ili profesionalnog razvoja.

Šta ostaje? Stiropor-umjetnost.

Institucije se bave samoodrživošću, ne umjetnošću. Umjetnički savjeti postaju konzervatorski krugovi. Mladi umjetnici ostaju “mladi” po deset godina. Ministarstva su taoci dnevne politike, a nezavisna scena neprestano žonglira između entuzijazma i izgaranja.

Obrazovni sistem proizvodi diplomce, a ne mislioce. Studenti rijetko putuju, rijetko izlažu, rijetko čitaju — ali zato često čekaju. Čekaju konkurs, poziv, grant, odobrenje, saglasnost.

Umjetnost ovdje nije prostor slobode — ona je prostor neprekidnog testiranja granica dozvoljenog. Nije joj mjesto u protokolima, niti među podanicima estetske korektnosti. Njeno pravo mjesto je na ivici. Uznemirena, nepoželjna i bolno tačna.

The post Topografija dijaloga appeared first on Vagon Gallery.

The post Umjetnost kao prostor nesigurnosti appeared first on Vagon Gallery.

The post Vizuelna pobuna Adriane Trujillo appeared first on Vagon Gallery.