Ilijana Bozic, Author at Vagon Gallery

Kustos jedan od glavnih šrafova u razvoju scene ?

Ilijana Bozic — Tue, 15 Jul 2025 19:23:23 +0000

Nedostaje nam hrabrosti i spremnosti na novine i iznenđenja. To je prisutno kako u umetničkom stvaralaštvu i konceptu tako i kroz zastupanje i ponavljanje istih ljudi na sceni. U galerijskom poslu sve se gotovo uvek vrti oko nekolicine autora koji su priznati, a vrlo često dolazi do preuzimanja mladih talenata koje je neko već pre otkrio i prepoznao kao umetnike koji zavređuju pažnju i ulaganje.

Riječi su to Ane Kršljanin kustoskinje u beogradskoj Galeriji “Štab” koja je posvećena razvoju i promociji savremene umjetnosti. Kurirala je mnoge izložbe zanimljivih umjetnika, a o svom radu i izazovima razgovarale smo ovom prilikom.

Koliko su, prema tvom iskustvu, danas mladi umjetnici svjesni uloge i važnosti kustosa u procesu nastanka i predstavljanja njihovog rada?

Sve zavisi sa kakvim umetnikom sarađujete. Svako od nas je individua sa sopstvenim stavovima i vrednostima i to treba poštovati bez generalizacije. Međutim, neku opštu podelu svakako pravim i po meni postoje oni umetnici sa kojima je saradnja moguća, i predstavlja obostrani rast i zadovoljstvo, umetnici koji zaslužuju vase vreme i trud, poštuju vas i grade odnos za budućnost koji neizbežno doprinosi oboma u ličnim karijerama otvarajući mnoštvo novih prilika. Sa druge strane postoje i oni autori koji ne bi trebalo da budu uzeti ni u razmatranje, bez obzira kakvu umetnost stvaraju. Sada već mogu da kažem da imam četvorogodišnje iskustvo i približno sto izložbi iza sebe. To je veliki broj umetnika koje sam upoznala, jako mnogo viđenih radova, susreta i razgovora. Umetnici često ne shvataju da ih ne predstavlja samo njihovo delo, iako je ono ono što prvo vidimo. Mnogo je više faktora koji odlučuju da li ćemo i na koji način sarađivati, počevši od toga da li poštuju vas i vaše vreme, kako prihvataju vaše mišljenje, savete, način na koji razgovaraju sa vama, kako se odnose prema svom, a kako prema vašem radu, kako rešavaju potencijalne probleme i kako se odnose prema neplanranim situacijama koje se mogu desiti u toku produkcije izložbe, kao i brojnim drugim faktorima koji definišu čitav odnos i relaciju umetnik – kustos.

Da li postoji nerazumijevanje te relacije, ili osjećate da se mijenja način na koji kustoski rad umjetnici percipiraju?

Nerazumevanje je prisutno, ali mi nismo tu da nekome objašnjavamo našu ulogu. Smatram da niko ne treba da se pravda i objašnjava šta radi i koja je njegova važnost u kreiranju novog umetničkog sadržaja i produkciji ili predstavljanju rada odabranog autora. Mi smo tu da selektujemo i pronalazimo nove autore i vraćamo se onima kojima je naša uloga savršeno jasna. Pod tim podrazumevam autore koji su kolegijalni, otvoreni za saradnju i savet, one koji poštuju vas, vaše vreme, iskustvo i reč. Uspešna saradnja umnogome ne zavisi samo od kvaliteta dela, ona zavisi upravo od razumevanja i međusobnog poverenja kao i daljeg umrežavanja koje postaje temelj za sve nove projekte.

Da li država shvata važnost kustosa u umjetnosti, kakav je stav sa te strane institucija?

Da bi se do toga došlo, potrebno je pokrenuti mnoge procese u sistemima u kojima živimo. Mi nažalost nismo ni na početku. Moja je želja da na tome radimo zajedno i da na kraju dođemo do kolektivnog razumevanja važnosti i moći kulture i umetnosti za jedno društvo i jednu naciju. Kada do toga dođe, biće savršeno jasna uloga kustosa kao jednog od glavnih “šrafova” u definiciji pravaca i planiranju razvoja kako lokalne scene, tako i čitave državne strategije.

Možeš li nam približiti posao kustosa, opisati svoj radni dan ?

Kustoski posao je jedan širok spektar često nevidljivih aktivnosti koje obuhvataju kako logističke i tehničke poslove tako i pisanje stručnih tekstova. Tu je i rad na terenu – obilasci ateljea, drugih galerija i muzeja, zatim organizovanje sastanaka sa umetnicima, organizovanje transporta radova, pakovanje, pravljenje prezentacja sa delima koje galerija poseduje, rad na postavci izložbe, prelamanje kataloga i dizajn pratećih vizuala za mreže, komunikacija sa publikom prilikom vođenja kroz izložbu, držanje govora prilikom otvaranja izložbe, savetovanje klijenata koje umetničko delo je najbolji izbor za njihov prostor, izradu dokumentacije prilikom stranih gostovanja ili sajmova, a verovatno da sam nešto zaboravila. Moj radni dan shodno svemu navedenom varira u količini obaveza i odgovornsti koje zavise od onoga na čemu trenutno radimo. Nema konstante kao u drugim poslovima ali dinamika je reč koja najbolje opisuje rad kustosa u galeriji savremene umetnosti.

Radiš u galeriji Štab već dugo godina, šta je za tebe do sada bilo najizazovnije u tvom poslu?

Komunikacija na različitim nivoima. Tu podrazumevam autore, druge umetnike, publiku i medije. Prilagođavanje iste priče različitim nivoima interesovanja. Takođe, komunikacija sa novim prostorom u kojem predstavljam ideju, a koji nije matična galerija. Komponovanje i stvaranje novih značenja sa delima koja imaju značenja koje su autori već učitali i definisali. Stvaranje jedinstvenog mentalnog i vizuelnog kolaža koji nudi beskrajne mogućnosti ali i selektovanje poruke i onoga što želim da bude učitano.

Koje je posljednje umjetničko djelo – bilo da se radi o izložbi, filmu, knjizi ili performansu – ostavilo snažan utisak na tebe, što te je natjeralo da se preispitaš na profesionalnom ili ličnom nivou?

Verovatno izložba Marka Rotka u fondaciji Luj Viton. Sećam se da sam osećala neopisiv mir i zadovoljstvo što sam tu i što jasno osećam auru koju te slike nose. Ne znam koliko sam se preispitivala i razmišljala ali sam ta dela zaista osetila možda kao ništa do tada i da je bilo iskustvo koje ne može da se prenese putem knjiga ili dokumentarnih filmova.

U kojoj svjetskoj galeriji ili muzeju bi mogla provesti dane? Postoji li neki galerijski prostor koji smatraš posebnim ?

Nikada nisam o tome previše razmišljala. Toliko je mesta koje nisam obišla i koje tek treba videti. Pratim razne galerije i ako bih morala da izdvojim neki određeni umetnički prostor to bi bio Perrotin koji je zapravo jedna globalna umetnička galerija koju čini 12 izlagačkih prostora raspoređenih svuda po svetu. Imaju veoma zanimljiv koncept, izbor umetnika i potpuno drugačije izložbe i dela koja izlažu. Sve to mi deluje mi vrlo svestrano i sveže, a to je upravo ono što je potrebno stručnjacima i kolekcionarima i što lično smatram posebnim u današnje vreme.

Čitaš li, šta je ono čemu posebno posvećuješ pažnju kada nisi u galeriji?

Ako nisam u svojoj galeriji, onda sam na aktuelnoj izložbi, često na otvaranjima ili u ateljeima umetnika i sad već prijatelja. Iskreno, čitam mnogo manje nego pre, donekle zbog manjka koncentracije, donekle zbog želje da ne cepkam i nastavljam iznova knjigu, gubeći tako nit. Ovu aktivnost ostavljam uglavnom za odmor i one trenutke kada znam da ću knjigu sigurno završiti. Trenutno čitam svog omiljenog pisca Momu Kapora.

Foto – Kristina Simić

The post Kustos jedan od glavnih šrafova u razvoju scene ? appeared first on Vagon Gallery.

Muka mi je od principa probijanja na umjetničkoj sceni

Ilijana Bozic — Wed, 16 Apr 2025 17:35:01 +0000

Često mi je muka od principa po kojima funkcioniše probijanje na umetničkoj sceni, jer imam zajednički utisak sa kolegama da se mnogo toga bazira na socijalnom kapitalu, promociji i kontaktima, a manje na kvalitetu radova. Tako da ljudi koji imaju dobre ideje ponekad imaju utisak kao da nemaju prostora da ih pokažu, ukoliko nisu deo “ekipe”.

Ove riječi izgovorila je umjetnica Ana Stojković, čija je izložba “Da li vam je muka od probijanja na umjetničkoj sceni?” predstavljena publici u galeriji Vagon. Ana Stojković je na doktorskim studijama slikarstva na Fakultetu likovnih umetnosti u Beogradu, a ova njena postavka privukla je pažnju jer Ana nudi potpuno drugačiji svijet apoteke. Ovdje nisu lijekovi koji imaju moć da ublaže fizičke bolove. Vagon je na trenutak postao apoteka na čijim su policama stajali lijekovi sa posebnim moćima – lijekovi sa rješenjima za probleme s kojima se umjetnici svakodnevno bore.

Baš o tome smo i razgovarale.

Za dalje čitanje teksta posavjetujte se sa ličnim ljekarom ili farmaceutom…

I: Koristite jezik farmaceutskih proizvoda i reklama. Kako ta estetska i jezična strategija pomaže u kritici masovnog povjerenja u instant rješenja i plastične identitete?

A: Pa, upravo zato što postoji masovno povjerenje u instant rješenja nuđena od strane farmaceutskih kompanija, naglašavanje tog fenomena pomaže uopšte u preispitivanju takvog povjerenja i temelja na kojem je zasnovano.

I: Bavite se i vrijednostima koje se često smatraju ključnim za uspjeh u umjetničkoj karijeri. Koje su to vrijednosti koje, prema vašem mišljenju, rijetko nailaze na kritiku, i zašto mislite da je to tako?

A: Vrednosti koje su naglašene na početku razgovora, kao i ustaljeni sistemi funkcionisanja, trebalo bi da budu podložni kritici, kako bi se stvari pomerale i napredovale. Isto mislim i za umetničke radove koji podležu očekivanjima diktiranog diskursa.

I: Kako zamišljate alternativni način probijanja na umjetničkoj sceni koji nije baziran na instant rješenjima i masovnim standardima uspjeha?

A: Zamišljam ga upravo kroz kritiku postojećih istema i odstupanje od istih, u poslednje vreme kroz što više saradnje i zajedništva, i što manje individualizma i konformizma.

I: Koje “nuspojave” ili lične izazove ste sami iskusili tokom svog umjetničkog puta, a koji se možda odražavaju i u temama koje obrađujete u ovoj izložbi?

A: Nuspojave su obavezne, raznovrsne su i mnogobrojne, slične onima koje obećavam uz lekove, a dolaze sigurno i bez njih – testirano i provereno iz ličnog iskustva i iskustva kolega.

The post Muka mi je od principa probijanja na umjetničkoj sceni appeared first on Vagon Gallery.

Društvo će, htjelo, ne htjelo, morati da bude spremno za gomilu hrabrih umjetnika

Ilijana Bozic — Tue, 15 Apr 2025 20:01:59 +0000

Iskustvo sa Vagonom je prelepo. Oduševljena sam načinom na koji Isidora vodi galeriju, programom, umetnicima koji u njoj rade i koji su pomogli da izložba izgleda tako kako sam zamislila. Ova izložba je takođe početak saradnje galerije Vagon sa Šok Zadrugom čija sam članica i tome se posebno radujem, i nadam se da ćemo uskoro moći da uzvratimo gostoprimstvo Isidori, Katarini ili nekome od sjajnih umetnika koji su deo Vagona.

Ovim riječima razgovor za naš blog počela je umjetnica Andreja Kargačin iz Novog Sada čija je izložba „Neugenika“ tokom oktobra protekle godine bila otvorena u galeriji Vagon. Razgovarale smo o tijelu. O kontroli nad vlastitim tijelom. O shvatanjima i planovima. Andreja je i spisateljica, koreografkinja, rediteljka i vizuelna umjetnica. Ovim razgovorom predstavljamo vam ovu mladu, talentovanu ženu.

I: Izložba koju si predstavila publici nosila je naziv „Neugenika“. Ako znamo da je eugenika skup vjerovanja koja imaju cilj da poboljšaju genetski kvalitet ljudi isključivanjem grupa za koje se smatra da su inferiorne, da li je tvoja „Neugenika“ zapravo kritički komentar na eugeniku kao ideju o kontroli ljudskog postojanja i reprodukcije ?

A: Postoji takozvana „liberalna eugenika“ koja se bavi genetskim inžinjeringom i pokušava da se distancira od eugeničkih praksi dvadesetog veka (nacistička eugenka), naglašavajući da nema rasnu niti neku na drugi način diskriminatornu nameru. Kritičari liberalne eugenike slažu se u tome da je razvrstavanje genetski naslednih osobina na pozitivne i negativne po bilo kom kriterijumu samo po sebi problematično, i ako nešto mora da ima fusnotu da bi se distanciralo od nacizma svakako ne govori sebi u prilog. Meni se čini da je, kao i većina stvari koje sebe opisuju kao liberalne, liberalna eugenika diskriminiše zbog toga što je dostpna samo bogatim i privilegovanim individuama. U tom smislu „Neugenika“ je kritika eugenike, i klasične i liberalne, ali je i ambivalentna zato što prihvata činjenicu da evolucija nije završena sa ljudima.

I: Bila si balerina. Znamo da su balerine mnogo opsjednute tijelom i svim onim što tijelo može da uradi. Znamo i da njihovo tijelo baš zbog toga mnogo strada. Kako si se osjećala tada sa svojim tijelom ?

A: Meni se kod baleta najviše dopao taj dril, što uopšte nije njegova poenta. Za mene je balet bio sinonim za kontrolu. To nije svačiji doživljaj, ali balet jeste jedna zla imperijalistička dvorska umetnost koja je služila da ilustruje kako je kralj iznad običnih smrtnika, kako je savršen i nadljudski, tako da je moj osećaj uvek bio ispravan, na neki način.

I: Da li je upravo balet i taj odnos prema vlastitiom tijelu uticao na tvoje promišljanje o tijelu generalno i kako danas vidiš sebe i svoje tijelo u odnosu na taj nekada period ?

A: Uvek kao instrument.

I: Šta znači imati kontrolu nad vlasititim tijelom? Imamo li je zapravo? Jesmo li mi uopšte svjesni danas svog tijela i kako načinom života utičemo na svoje tijelo? Shvatamo li tijelo olako?

A: Rad sa otpadnim materijalima tela, za „Neugeniku“, je krenuo baš od tog pitanja: šta ja posedujem, u materijalnom smislu, šta ne pripada nikome drugom i ne moram da ga pozajmljujem ili kupujem. Tako sam došla do zaključka da su ti otpadni materijali jedino što ja posedujem, jer radni narod ne poseduje svoje telo. Mislim da o tome ne razmišljamo mnogo i da nam to nije baš jasno.

I: Živimo u svijetu kada se estetske korekcije na tijelu izaženije više nego ikada. Društvene mreže su donijele mnogo dobrog ali su donijele i lošeg u smislu nametanja pravila ljepote i spoljašnjeg izgleda. Kako posmatraš tu društvenu sliku koja propisuje norme o savršenim proporcijama lica i tijela? Kako se osloboditi tih uticaja?

A: Generalno smo opsednuti individualnošću i idejom da ličnost može (i mora) da se kupi. Meni je baš strašno koliko daleko ide ta zaokupljenost ne samo fizičkim izgledom nego i zaokupljenost samim sobom. Mislim da nas to sprečava da živimo u bilo kakvoj vrsti zajednice.

I: Možemo li mi danas biti slobodni u svom tijelu? Uživati u njemu ?

A: Sigurno da možemo ali mislim da ja ne mogu niti da sam za to zaiteresovana.

I: Ti si i rediteljka, koreografkinja, vizuelna umjetnica i spisateljica što je veoma zanimljivo. Na koji način spajaš ove različite forme umjetnosti u stvaranju performansa i predstava?

A: Smartam da je jedino što zaista odvaja umetničke discipline tržište. Tržište vizuelnih umetnosti je dugačije od tržišta izvođačkih umetnosti i tako dalje. To nisu umetničke i suštinske razlike. Ja ne odvajam svoju umetničku praksu u različite kanale. Trudim se da se igram sa očekivanjima različitih tržišta. A što se tiče stvaralačkog procesa tudim se da prilagođavam formu ideji i sadržaju i da se ne ograničavam drugim stvarima.

I: Prošle godine dobila si priznanje Iskre kulture, na čemu ti čestitam. Smatraš li da je društvo u kojem živimo spremno da prihvati nove iskre na nebu kulture?

A: To priznanje mi mnogo znači jer sam ja na neki način neoavangardna umetnica i takvi umetnici retko dobijaju velika priznanja na počecima karijere. Mislim da naše nove generacije imaju gomilu hrabrih i neobičnih umetnika i da će društvo morati da bude spremno, htelo, ne htelo.

I: Pišeš li ? Čitaš li? Šta je ono što zaokuplja tvoju pažnju, koje te teme zanimaju ovih dana?

A: Pored stvari koje čitam zbog projekata čitam Patrijarhovu jesen i pripremam se za pad kriminalnog narko kartela koji vode Andrej Vučić i njegov nesrećni brat. Pored toga, trenutne opsesije i teme mojih budućih radova su birokratska trauma, odnos Narodne republike Kine i Srbije i veštačka inteligencija.

I: Da li je u planu nešto novo?

A: Trenutno, osim što izvršavamo svoje građanske dužnosti, radujemo se novoj predstavi u BITEFu, premijeri u Subotici, zajedničkim novim projektima Šok Zadruge, i novim vizuelnim radovima koji su drugačiji od svega što sam do sada radila.

The post Društvo će, htjelo, ne htjelo, morati da bude spremno za gomilu hrabrih umjetnika appeared first on Vagon Gallery.

Maja Simišić na putu drevnih Maja

Ilijana Bozic — Tue, 15 Apr 2025 19:59:08 +0000

Krenula je put Meksika, ka domu drevnih civilizacija Maja i Azteka. Ima li u životu slučajnosti ? Možda i ne. Ona je Maja i krenula je u civilizaciju Maja. A Maje su vjerovale da se sve vraća, da se sve ponavlja. Krenula je sa zapada Evrope koracima drevnih do piramide Sunca, tamo gdje su Azteci piramide projektovali prema kretanju zvijezda i mjeseca prateći vrijeme. Da, tamo je krenula naša Maja vođena stvaralačkom energijom i vedrim duhom željnim da spozna ono drugačije. Krenula je i ostala dugo.

Meksiko je i najveći proizvođač tekile, a jedna prava meksička tekila obradovala bi svakog našeg čovjeka na tom putu istraživanja tako da vjerujemo da je Maji ovo putovanje bilo veoma izazovno. Još ako znamo da je Meksiko i jedan od najvećih proizvođača kafe, onda nas ne čudi zašto bi neko uz pravu tekilu i onaj posebni miris prave kafe ostao u Meksiku.

Ipak naša Maja Simišić nije toliko razmišljala o kafi i tekli, nju su zanimala beauty pravila po kojima neko bira najljepšu ženu i nameće pravila koja bi žena trebala da ispoštuje da bude najljepša na svijetu. Prastara potreba žene: Ogledalce, ogledalce. Ko je naljepši na svijetu ?

E Maja je krenula iz Holandije, iz Amsterdama da istraži Miss Universe prestižni međunarodni izbor za ljepotu a mi vjerujemo da joj je istraživanje bilo lakše uz tekilu. Ipak, moramo napomenuti da je Maja istražujući svoje korijene u Bosni i Hercegovini i ukazujući na klasne probleme i pitajući se može li Bosna da bude opet seksi kao nekad napravila je izložbu Make Bosnia Sexy Again kojom je oslobodila svoje strahove ukorijenjene stavovima o životu žene na našem prostoru. Borila se sa onim što je ženi na našem prosotu nametnuto od malena i ovom izložbom oslobodila se svojih trauma. Njena postavka Make Bosnia Sexy Again u Galeriji Vagon bila je predstavljena publici tokom avgusta i septembra 2023. godine.

Istražujući po gradovima BiH Maja je svoje istraživanje nazvala Mis Dijaspore, a ljudi s kojima je tada na svojim putovanjima pričala zaista su povjerovali da postoji izbor za Mis Dijaspore. Onda je Maja shvatila da ona mora da napravi taj izbor ljepote. E da bi shvatila kako funkcioniše taj izbor krenula je pravo u zemlju koja je u istoriji takmičenja Miss Universe imala veliki uticaj i nekoliko puta su njihove predstavnice osvajale ovu titulu. Meksiko je zemlja sa jakom tradicijom u Miss Universe takmičenju, a meksička publika je veoma strastvena u podršci svojim takmičarkama.

U Meksiko Sitiju provlea je dvije sedmice prateći takmičenje, a onda je svoje putovanje nastavila u Verakruz, Ohaku i Ćijapas. Jednostavno rečeno obišla je Meksiko uzduž I poprijeko. Ovo putovanje navelo ju je da se zadrži na meksičkim farmama istražujući život, ljude i pronalazeći inspiraciju za svoje stvaranje. To je život Maje Simišić u kojem istinski uživa.

Razgovarajući s Majom o Meksiku, njihovom životu i umjetničkoj sceni ona nam je kazala da je bivstvovanje u Meksiku neuporedivo sa Evropom. U nastavku teksta otkrivamo i zašto.

MEKSIKO

Govoreći o razlikama Maja se prvo osvrnula na odnos muškaraca prema ženama.

-Jedna velika razlika koju sam primetila između Meksika i Evrope je kako se muškarci odnose prema ženama. U Meksiku su muškarci pravi džentlmeni. Otvaraju vrata kola, vrata u prodavnici, dosta su obzirniji prema ženama generalno nego u Evropi. Oni se džentlmenski ponašaju svakodnevno, ne samo kada izlaze sa nekom djevojkom ili ženom na dejt ili kafu. Jednostavno u Meksiku ima mnogo fino vaspitanih muškaraca. Takođe, ako im se dopadaš neće da se srame nego su direktni. Odmah te pitaju imaš li dečka i priznaju ti da im se sviđaš. To je za mene bilo nešto sasvim novo, pogotovo nakon toliko godina života u Holandiji gde su svi dosta hladniji u emotivnom smislu-ispričala nam je Maja.

U Meksiku je sasvim normalno da nedjeljom ljudi ponesu zvučnik i da na ulicama plešu i pjevaju.

-Ples im je veoma bitna stvar u životu, naročito salsa ali i ostali latino-američki plesovi. Meni je to bilo sve novo, bila sam iznenađena kad sam došla i videla mnogo ljudi kako plešu. Pitala sam ih da li je ovo neka svadba, ali odgovor je bio NE. Ljudi se jednostavno sastanu na ulici i plešu. To je zaista prelepo-objasnila je Maja.

Međutim, kao i svaka druga zemlja na svijetu i Meksiko ima dosta problema i što bi se reklo drugu stranu medalje. Na toj drugoj strani je velika klasna razlika među ljudima. Kako nam je Maja ispričala u Meksiku ima mnogo bogatih ljudi koji svoju djecu šalju u Ameriku na studije i jednostavno imaju mnogo novca.

-S druge strane ima dosta siromašnih ljudi koje sam videla na svom putovanju što nije toliko vidljivo u Meksiko Sitiju nego u ruralnim zonama. U tim ruralnim zonama imate porodice koje imaju mnogo dece, ali nemaju novca da ih pošalju u školu ili im nije u kulturi da ih pošalju u školu. I onda ta deca ne nauče da čitaju i pišu, jer na selu to smatraju nepotrebnim. Jer, ako ćeš da radiš na selu tebi to ne treba. Tu ti treba više da se ne plaši životinja i da prihvatiš stil preživljavanja. U to sam se uvjerila na farmama na kojima sam volontirala-rekla nam je ona.

Pričajući dalje o svom iskustvu na farmama i meksičkim selima Maja je rekla da joj je na selu bilo dosta opuštajuće.

-Farme sam odabrala zato što je to jedan način putovanja koji je autentičan za razliku od putovanja koja turistička i koja podrazumijevaju da ideš od grada do grada i gdje ne upoznaš ljude koji tu žive ni kulturu grada nego samo druge turiste. To je meni grozno. Volim da budem duže vremena na jednom mestu i da upoznam ljude koji tu žive i da pričam s tim ljudima- objasnila je Maja.

Sve što ona radi u svom privatnom životu budi joj inspiraciju za nova djela i htjela ona to ili ne, ta inspiracija se jednostavno dešava. Maja se trenutno priprema za rezidenciju na Islandu koju će raditi u septembru i gdje će istraživati- Rad sa dugačkim noktima.

– Na jednoj farmi u Meksiku sam naučila da muzem kozu što bih volela da nastavim da radim na Islandu kao deo tog umetničkog projekta. Generalno interakcije s ljudima koji žive na farmamam su prijatne. Nauči se puno stvari kao što je muženje krava i koza, ali i mngo toga o biljkama. Njihova svakodnevica je većinom jako naporna. Bude se u pola šest ujutru, jer u 12 je već sunce i ne može da se radi. Onda se pravi pauza i nastavlja se predveče, tako da te radne navike su nešto što bih želela da nastavim-dodala je ona.

Govoreći o temama koje će sa meksičkih farmi da prenese na svoje radove biće uspostavljanje paralele između života na selu i života u gradu, a posebno će se odnositi na projektar- Rad sa noktima.

-To je velika inspiracija za mene, jer se projekat bavi praktičnošću bjuti standarda. Pitanje je zapravo: Koliko su veštački nokti praktični u svakodnevnom životu? Do sad sam radila koliko su ti nokti praktični u svakodnevnom radu u gradu, a sad želim da se bavim pitanjem: Kako bi taj veliki standard lepote kao što su veštački nokti funkcionisao na selu? Da li je praktično u radu na selu, da li je to uopšte moguće? To je konkretna tema vezano za farme koja me jako inspirisala-ispričala nam je Maja.

UMJETNIČKA SCENA MEKSIKA

Prema riječima naše konceptualne umjetnice umjetnička scena u Meksiku je skroz luda i raznolika. Čak je umjetničku scenu Miksiko Sitija uporedila sa srpskom scenom u Beogradu jer je pronašla dosta sličnosti.

– Dosta me njihova scena podsetila na srpsku. Velika razlika Meksika i Srbije u odnosu na Holandiju je da u Holandiji postoje i privatni i državni grantovi za koje jedan umetnik može da se prijavi. Od tih grantova umetnik u Holandiji može da živi. Holandija takođe, daje i grantove koji se odnose na projekte koje treba da uradiš da bi dobio novac. U Meksiku to ne postoji kao što ne postoji ni u Srbiji, ali to idalje ne sputava umetnike da stvaraju. To je teži način bivstvovanja, ali je jako zanimljivo da ljudi uvek mroaju da stvaraju sa novcem ili bez njega oni stvaraju. Sasvim drugačija priča je u Holandiji. Tamo umetnici čekaju da dobiju pare da bi nešto stvorili i često neće da rade ako nemaju nikakav iznos novca za to. U jednu ruku to je fer s te biznis strane, ali s druge strane tu je dosta umetničke slobode sputavano, jer konstantno čekaš novac i te prijave za grantove. Ti onda to pišeš tako da bi se to svidelo tim ljudima koji će ti dati novac umesto da budeš iskren. To je velika razlika-objasnila je Maja.

Govoreći o umjetnosti u Meksiku ispričala nam je da su najzanimljivije teme i stilovi modernih umjetnika koji se bave kolonijalnim temama. To je veoma zanimljivo, jer Meksiko ima umjetnosti prije dolaska Španaca na njihovu teritoriju i umjetnost poslije dolaska Španaca.

-Ta pre su majanske kulture, azketske kulture koje su ludilo mozga u pozitinom smislu. Ima ta umetnost posle dolasaka Španaca koji su kolonizovali Meksiko i doneli svoj stil i na najgori način pokušali da ubiju njihovu kulturu, ljude i jezik kojim su govorili. To je jako zanimljivo i tužno. Mnogo umetnika se bavi tim stilovima i estetikom koja se dešavala pre kolonizacije-rekla je Maja.

Od Maje smo saznali da u Meksiko Sitiju postojji baš mnogo umjetničkih muzeja koji su privatni i koji se koriste za pranje novca. Prema njenim riječima oni su prelijepi i imaju jako kvalitetne radove i niko nikad ne bi pomislio da je riječ o privatnom muzeju.

-Međutim, ispostavilo se da je u Latniskoj Americi normalizovano da bogataš napravi muzej i da kroz umetnost pere pare. To mi je jako zanimljivo-rekla je ona.

Meksiko je poznat po uličnoj umjetnosti, muralima koji su bili popularni i u doba Fride Kalo i njenog Diega.

– Murali su već tad bili popularni, a i danas tih umentika ima dosta u Meksiko Sitiju. Oni koriste prostore za ispoljavanje svoje kreativnosti što je prelepo. Mislim da ljudi gledaju na umetnost slično kao u Srbiji i Bosni gde jednostavno ima mnogo ljudi koji su u toj industriji i koji će ići na otvaranja. Ali to je krug istih ljudi i na otvaranjima izložbi nema mnogo ljudi koji možda rade u nekim drugim sferama. Mislim da je to isto kao bilo gde u svetu gde je umetnost još uvek nešto apstraktno, gde ljudi nemaju vremena za nju-zaključila je Maja.

Majino iskustvo je zaista posebno za nas svakako dragocjeno. U nastavku priče čekamo Mis Dijaspore i nastavak istraživanja Rada s noktima na Islandu.

The post Maja Simišić na putu drevnih Maja appeared first on Vagon Gallery.

To je samo jedan Vagon

Ilijana Bozic — Tue, 15 Apr 2025 19:28:12 +0000

Dok sam tog junskog jutra prije tri godine sjedila u redakciji i uz prvu kafu prelistavala portale i stranice dnevnih novina iz regiona tražeći zanimljivosti-teme, iščitavajući dnevne vijesti naišla sam na zanimljivu vijest. Pisalo je: U Banjaluci otvorena Galerija „Vagon“ performansom „Nekad me zovu Ribom“ umjetnice Isidore Branković.

Da, pisalo je performans „Nekad me zovu ribom“ u ulici Branka Ćopića 13, lamela I . Aaa to je Borik, pomislila sam, kod Vespe. Počela sam da istražujem o čemu se radi i tako sam došla do kontakta. Uz performans bila je otvorena i njena izloba „Plač epizodista“. Nije mi dugo trebalo, sa Veljom kolegom fotografom došla sam pred „Vagon“ gdje nas je dočekala mlada umjetnica Isidora ispričavši nam o snovima, o nastanku galerije, ideji i samom performansu. Odisala je pokretačkom energijom. Sve mi je to zvučalo jako zanimljivo, jer eto nešto sasvim novo u našem gradu, nešto što će otvoriti vrata mladim umjetnicima, što će pokrenuti priču o alternativnoj sceni, pokrenuti priču o ideji da umjetnici žive od svoje umjetnosti. Ostavila je Isidora tada jak utisak i na mene i na kolegu. Prokomentarisali smo da je dobra priča, napisala sam tekst i on je objavljen 24. juna 2022. u najstarijem dnevnom listu u BiH.

Tako je počela priča sa „Vagonom“. Prateći dešavanja vidjela sma najavu za narednu izložbu koja se desila početkom jula te godine, a bila je to izložba „Živjela cuga“ umjetnice Danije Mihić. Veljo i ja, opet smo se našli u prostoru „Vagona“ i uz prijatan razgovor sa Danijelom i Isidorom, uz kafu popričali o ovoj izložbi.

Nisam tada mogla ni pomisliti da ću pisati ovaj tekst koji će osvanuti na stranici galerije. Nisam mogla zamsliti ništa slično u tom trenutku, kao ni to da ćemo ubrzo Isidora i ja putovati povodom njenih gostovanja preko Srbije do Slovenije. Nisam pomišljala ali smo od tog juna 2022. ja sa rokovnikom i diktafonom, Veljo sa fotoaparatom bili redovni gosti u galeriji.

Tog jula 2022. uslijedili su „Dani performansa“ u galeriji koji su objedinili četiri performansa. Bili su to performans „Samo se spremam“ Galine Mitrović, „Malo zeleniša“ Nikole Tomića, „Kartica iszče 05/24 mov“, te „Vidiš li se između usana“ Isidore Branković. Sve to je bilo nešto sasvim novo na našoj kulturnoj sceni, sasvim zanimljivo, intrigantno, provokativno. Bljesnula je samo jedan vagon, razdrmao grad kao zemljotres. Ali to je bio smao jedan vagon koji je zauzimao mjesto na prugi koja je prilično dugačka. Nisam tada mogla ni zamisliti da ću taj vagon ući i ja. Slušajući Isidoru i umjetnike dok pričaju o performansu, nisam mogla zamisliti da ću se tri godine kasnije i ja naći u jednom. Nisam znala da ću sjesti u vagon. To stvarno nisam mogla zamisliti. Međutim, galerija je nekako sasvim tiho postala dio svih nas koji smo se oko nje kretali. Postalo je zanimljvo iščekivanje svakog narednog događaja u „Vagonu“, novi inspirativan razgovor s nekim od tih mladih ljudi željnih prilika. Drugačijih, željnih stvaranja. Svaki susret sa Isidorom budio je pokretačku energiju, onu koja može da pomjeri stijene. E tako je galerija postala dio svih nas, dio pruge. Tako ušuškana u ulici Branka Ćopića, u lameli I, pored ruskog hrama u izgradnji postala je mjesto okupljanja svih nas. Iako je Isidora imala bojazan od komšije koji je želio da uz „Vagon“ otvori kafić „Ruski voz“ nije taj ruski voz omeo našu prugu.

Čekajući tako novo dešavanje ipratila sam i postavku „F603, možda, kanske, maybe“ Irme Beširević, a zatim i „Mamasitu“ Tajane Dedić Starović. Objavili smo sve to u tradicionalnom „Glasu“. Mnogima je bilo čudno, ali nije bilo mnogo komentara. Samo čuđenja. Doduše znali smo zamijeniti fotografije koje su bile previše otvorene onima koje su prihvatljivije. Ali išlo je to. Pisanje je bilo pravo zadovoljstvo. Nešto se konačno dešavalo. Potom je uslijedila izložba „Simulacija lakoće“ Ognjena Miloševića, a potom i performans „Tu spas za sve nas“ Isidore Branković. U međuvremenu u galeriji su trajali i razgovori umjetnice Isidore Branković i kustoskinje Jovane Trifuljesko upravo o ovom zanimljivom odnosu kustoskinja-umjetnica. Prvu godinu rada zatvorila je izložba „Na nišanu“ Nikole Tomića.

Naredne godine, 2023. galerija je vrata otvorila u martu i to ARTIST TALK razgovorima na kojima su govorili profesorica Borjana Mrđa, umjetnici Irma Beširević, Ognjen Milošević, Tajana Dedić Starović, Aleksandra Kuzmanović, Nikola Tomić, Milena Ivić, kustoskinja Isidora Bnjac. Govorilo se o poziciji mladog umjetnika, o poteškoćama sa kojima se susreće, o slikarstvu na savremenoj sceni, o važnosti fotografije kao medija, o položaju umjetnika u Švedskoj, važnostima promocije umjetničkih djela, ali i o kolekcionarskoj svijesti, te izazovima sa kojima se susreću kustosi.

Otvarajući tako, korak po korak, priču o važnim temama došao je red i na priču o izlasku iz zone sigurnosti. Pročitala sam najavu za izložbu, pisalo je: 12.05. u 19 časova u „Vagonu“ počinje istinita priča o otkriću Sonje Savić. Pa naravno da sam jedva dočekala da odem tamo i razgovaram sa Sonjom. Bila je to izložba „Istinita priča o otkriću“ kroz koju je umjetnica progovorila o psihoterapiji na jedinstven način.

Počeo je jun, tema za pisanje u dnevnim novinama ponestaje. Listam društvene mreže, tražim dešavanja, kad ono piše: Ekskluzivno iznenađenje dolazi direktno iz jedne od najpoznatijih umjetničkih porodica, porodice Željka Mitrovića. Naravno to iznenađenje se dešava u “Vagonu“. Ja oduševljena zovem Isidoru da zakaže razgovor sa umjetnicom Galinom Mitrović da napravimo tekst o „Izložbi ćerke Željka Mitrovića“. Isidora jedva dočeka, spaja me, redove se ispisuju. Čitaju lektorke „Glasa“, komentarišu zanimljivo, ćerka Željka Mitrovića. Dobra fora i tako…

Nakon toga, tu 2023. obilježile su izložbe „Ringe ringe raja“ Dajane Ćuk, te „Make Bosnia sexy Again“ Maje Simišić. E pa Mis Dijaspore stigla je iz Holandije u Banjaluku, a prije toga prošla je kroz Drvar. Maja sjajna, puna ideja, pršti od energije. E sad se više kolege u redakciji ne sputavaju od komentara. Kažu: „Kakva je ono strana sa ženom u čizmama u haljini, vilama u ruci kraj plasta sijena“, pitaju se pojedini kako to izlazi u dnevnim novinama, dok drugi mrmljajući komentarišu“ „Šta je ono opet na kulturi, uvijek neke teme Bože ti sačuvaj“… Vidim tekstovi se čitaju, komentara ne izostaje, priča se priča… Ništa čudno, „Vagon“ je u pitanju, stranica kulture u novinama, ništa posebno, ništa ozbiljno….

Onda je Isidora u septembru 2023. otvorila svoju izložbu „Gušterov rep“ pitajući se šta li jedan gušter misli o svim bitnim pitanjima identita koji nosimo i koji smo spremni da odbacimo prihvativši neki drugi.

Do kraja 2023. otvorene su i postavke „Aljeks II“ Alekse Jovanovića, „Žena kose boje moka kafe“ Aleksandra Rakezića, obojice iz Beograda. Godina je zatvorena izložbom „Lice“ Denisa Haračića iz Sarajeva.

Kraj je decmbra, galerija radi uprkos svemu, zatvaramo 2023. Sjedimo Isidora i ja u „Vespi“ ističe ona važnost kolekcionarske svijesti, svijesti da umjetnici treba da žive od svoje umjetnosti, da treba ka tome da idemo, da se budimo i kaže mi ključnu rečenicu: „Umjetnici su nam potrebni kao i pravnici“. Nastavlja da razlaže, a ja razmišljam bravo Isidora evo naslova. Tako je i bilo, to je bio naslov, a osvanuo je i na naslovnici „Glasa“ 04. 12. 2023.

Nova sezona u galeriji, u martu 2024. počela je izložbom „Studije izvodljivosti“ Nikole Kekrovića. Bila je to sjajna izložba, odlična za početak. Potom je umjetnica Katarina Aćimović predstavila „Ribu“, da bi maj obilježila izložba „Zloupotreba službenog položaja“ Aleksandra Miloševića. E ovo je bila senzacija. Pored galerije nije bilo kafića „Ruski voz“ i nadamo se da ga neće biti, ali kad sam došla na otvaranje ove izložbe, simbolično 9. maja lamela I prštala od krajiške muzike a postavka se pozabavila ozbiljnim pitanjima opstanka i rada.

Tokom juna otvorena je izložba „Vrela“ Marijane Đaković, „Seks i politika“ u saradnji sa DKC Incel, „Land of Mine“ Irene Pejčić. Tokom oktobra umjetnik Mathieu Hendrickx izveo je svoj performans. Kraj godine obilježile su izložbe „Neugenika“ Andreje Kargačin gostovanje izčožbe „Porodična fotografija“ umjetnika „Vagona“ u galeriji „Štab“ u Beogradu, te izložba „Almost every night“ umjetnice Sofije Pavković iz Beograda.

Međutim, kraj 2024. bio je za mene veoma poseban. Zajedno sa Isidorom, Vanjom Gajić, Unom Filipovć i Anđelom Rakočević izvela sam performans „Prizivanje svjetlosti“ u „Vagonu“. Bilo je to pravo prizivanje svjetlosti, jedno potpuno neobično, drugačije, posebno iskustvo. Pravo pročišćenje, iako su nas mnogi nazvali sektom. Kružo je bio šokiran, a mi pročišćene. Predivno. Zvanično prošla godina u galeriji zatvorena je izložbom „Plava harmonija“ umjetnice Edine Kožljak.

„Vagon“ priziva svjetlost, šokira, priča priče, spaja ljude, spaja nespojivo. A to je samo jedan vagon.

The post To je samo jedan Vagon appeared first on Vagon Gallery.

Ulaz slobodan – dobrodošli u Vagon!

Ilijana Bozic — Tue, 15 Apr 2025 19:08:24 +0000

Otvaramo vam vrata “Vagona” i zato ne čekajte, nego na vrijeme kročite s nama u naš vagon snova i ideja. U stalnoj smo vožnji ka novim stanicama i spoznajama, a svaki događaj koji nam se dešava je eksplozija kreativnosti.

Pišemo vam otkrivajući naše umjetnike, stremljenja i snove. Pišemo vam o energiji, prenosimo priče mladih, talentovanih umjetnika koji žele da stvaraju u boljem svijetu, koji žele da probude svijest društva i konačno dođu do tačke da žive od svoga rada.

Pišemo o njima, o novim dešavanjima, novim izložbama u galeriji o svemu onome što oblikuje kulturnu scenu danas. Živimo u burnom vremenu, evo opet, jer svaka generacija na Blakanu mora da prođe jedno takvo vrijeme. Ipak naš vagon je spreman da krene ka boljem životu, a o svemu tome pisaćemo vam upravo na našem blogu. O uticajima, vremenu, socijalnom, psihološkom životu o svim događajima koji nas pogađaju i utiču na stvaranje umjetnosti.

Bićemo vaš vodič na talasima novih ideja, otvaranja pitanja, pružanja odgovora i buđenja inspiracije.

Pratite nas, jer svakog mjeseca stajemo na drugu stanicu, a to su trenuci koje ne želite da propustite!

The post Ulaz slobodan – dobrodošli u Vagon! appeared first on Vagon Gallery.