Spasiti. Termin za kojim u realinosti bespogovorno maštajući u dubokim krivudavim oblicima svijesti. Svaku noć pred spavanje ja mislim o njemu. Spasilac. Kakva zavodljiva riječ! Uvijek se po malo oznojim. Dok ženska figura spremna svjesna neuhvatljivo misleća postaje predmet duboke manipulacije divljaštva i silne potreba za zaštitom. Institucije su vječito u PMS-u. Nema šta drugo da bude. Da li je institucija neuračunljiva žena, ili emocionalno nestabilan muškarac prerušena u sistem ?
Polako me izvlačiš iz sebe. Ti me štitiš. Prepoznaješ. Uvijek znaš šta je za mene najbolje. Da. Znaš ko sam, jer si ti – neutralan. Jer ja sam – naglašena. Ja sam višak, a ti pravilo. I to pravilo se širi kroz institucije, tekstove, jezike, sjećanja. Humor, ironija i autoironija ključni su alati u ovom radu. Autorka se poigrava jezikom gaslightinga, ulazeći u uloge žrtve, nasilnika i posmatrača, pokazujući koliko je manipulacija normalizovana u svakodnevnom govoru. Scene nadgledanja, performansa „zavisnog od raspoloženja“, paljenje veša i i pozicija nadzora u svrhu zaštite i čuvanja ironizuju stvarnost u kojoj se nasilje često prikriva pseudobrigom i racionalizacijom. Kako je emotivna regulacija često kontrolisana od strane nasilnika, ali i kako umjetnica, u posttraumatskom razdoblju, performira sopstveni oporavak. Taj oporavak je fragmentiran, nelineran i uvjetovan društvenim kontekstom u kojem trauma nije priznato političko stanje, već privatna anomalija. Kroz niz radova pratimo dualnost identiteta umjetnice i radnice. U svrhu ekzistencijalne nadopune i prividne kratkoročne sigurnosti pretapa se sa emotivnim odnosom. Ivana Ružić kroz video, performans i ready-made uvodi nas u svijet iskrivljene perspektive fantazma i duboke iluzije.
Na kraju, ovaj rad razotkriva još jednu istinu: spasioci su često upravo oni od kojih treba da se spasimo. I samo kroz prepoznavanje te perverzne zamjene uloga – između moći i brige, autoriteta i nasilja – moguće je otvoriti prostor za subjektivnost koja se više ne oslanja na spoljne oblike validacije. Spasilac nije samo rad o traumi – već o (ne)mogućnosti povjerenja u sistem, u odnos, u moć koja obećava zaštitu, a isporučuje kontrolu. Moj leptiru, odnekud doleti. Žrtvuj se zbog mene, pređi preko stakla. Spasi me iz ovog pakla!
